(Poeziji in memoriam)
Blažena proza, koja - besmislenu muljažu,
Zabranjuje i najvećim majstorima pera.
Onima koji jezikom iščupanim lažu,
Čim se lansiraju u područje viših sfera.
Koji bježe od svjetla, jer se panično boje,
Da budu otkriveni dok rabote u fušu.
Pa tako preplašeni, dok im se vjeđe znoje,
Šamanski padaju u primordijalnu tmušu.
U čijoj lažnoj glazbi (a ako griješim - prosim!),
Iza osam koprena i iza osam vela,
U ljupkoj burljavini nema ničega, osim:
Peristaltike crijeva od nesvarenog jela.
Blažena proza koja... ništa ne zna da skriva.
U brk skreše, doduše, jezikom nedoličnim:
- Vama pomoći nema! Jedino alternativa!
Ona što boljke liječi metodom: slično - sličnim.
Možda uskrsne čudom pladanj s božanskim jelom,
Koje ste blagovali neoskvrnute gracije.
Možda uskrsne čudom oboljelo vam tijelo,
S bojom i mirisima… prije konzumacije.
No za to već je kasno! I izgledi su mali.
Između naših srca nema zavjetnog mosta.
Mosta koji nam davno sami bozi su dali,
A od kojega jedva da ruševina osta.
Blažena prozo, čuvaj - ostatke divne dúge
(Duge, kroz koju sada tek hladan vjetar puše),
I sačuvaj joj boje, jer mi nemamo druge,
Da barem nešto spaja izgubljene nam duše.
O, mrtva Poezijo, dok spavaš u svom grobu
Navaljat' ću ti kamen na ulaz ispred kuće,
Da sretnemo se opet u nekom novom dobu,
Sad počivaj u miru i čekaj Uskrsnuće.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.