nedjelja, 2. prosinca 2018.

Luka Tomić | Noćas sam te ljubio


Noćas sam te ljubio
znajući da moje usne putuju tvojim nebom
kao kljun žednog crvendaća najbistrijom vodom
Noćas sam te ljubio
u svim željama da te nikad ne izgubim
Možda su obično plavetnilo, turoban dan
koji se ne veseli svome izlasku, iza mog ramena postojali
ali ispred gdje je gola duša oslikala tvoju nevinost
Ljubio sam te ravno u srce jer bi mi inače zamjerila
kad se vratim po još

Nalazim se u visinama, daleko od neistraženog tla
tvoga nepobjedivog duha
Gledaš me od tamo, i moj pokret ti nešto znači
i moj pokret nešto mijenja
Slutim da rasteš pogledom i čežnjom prema meni
jer srce mi je sunce zbog kojeg izrasta tvoje lice
u mom dahu
Noćas sam te ljubio kao da ti nisi moj spas
nego ja tvoja tvrđava u kojoj možeš zaplakati
Ti si trebala ratnika, i nisam se mogao pitati
imam li smionost ratnika, ti si trebala, a ja sam to bio

I sada si mi skroz nepoznata kad te osvijetlim vremenom
ali sve što smo stvarali odvojeno bijaše zajedno od početka

Noćas sam te ljubio
kao da je rastanak jednom za sva vremena ubijen
Noćas sam s tobom plovio držeći uzde rijeke straha
po prvi put, po prvi put
kad sam ugasio naše godine nisam upao u groblje
jer po prvi put sam povjerovao
da beskrajnu dubinu imaju oči tvoje
kad me kao svjetlo udome

Noćas sam te ljubio osmijehom ptice
i granama tvojim koje prolaze kroz moje žile
nudeći sjenovitoj kosi plodove sjaja
Noćas sam te ljubio
i sve drugo ostalo je postrani kao ograda
što se ravna po nama i poput zvijezde sjevernjače nas prati
Noćas sam se umio tvojim rukama da se koža pozlati
noćas jedino zlato na svijetu bila je ljubav
što me uvijek tebi vrati


Nema komentara :

Objavi komentar