Sanijela Matković | Vrijeme i ljudi

Ne pitaj me kamo sam
skrila korake od jučer,
u kojima me bilo više
no,što će me ikad biti.
Ni sniti umjeti neću,
sreću što u njima skrih.
Ne slutiš,
da dok me gledaš
ima me i NI.
Jer, ja jesam
samo u koracima od jučer.
I dok me grliš, ne slutiš
da ti ruka dotiče obrise od sjena.
Dok me ljubiš,
mene ustvari nema.
Nisam ni žena,
bez
KORAKA od jučer.
Ni sniti više umjeti neću,
SREĆU
što je u njima skrih!