Marica Žanetić Malenica | Prvi poljubac

Sad,

kad sve je donekle jasno

i ne čekaju me više velike stvari

počinjem uživati u ovom životu

koji je, zapravo, jedini pravi.

Sad,

kad su kosti krhke i lomne

a vlasi svakim danom sve više sijede

smiješkom prikrivam godine na licu

jer šminke i puderi više ne vrijede.

Sad,

kad unučad u krilu grlim i

ne idem više na sastanke roditeljske

u mislima slažem imena i slike

likove znane, drage, prijateljske.

Sad,

kad je smiraj na domak ruku

u kojima se život polagano mrvi

neću biti tužna, napučit ću usne

mislit' na poljubac što bio je prvi.