Sjedio sam na nožnim prstima stare zgrade
Oboje uronjeni u ralje sibirske hladnoće
gledali smo svoja posla
Ne znam da li je išta osjećala ta koža betonska
ili je blizina smrti samo moja
Prilično daleko od svog mozga
sjedio sam ti voljena tako blizu srca
beznadan da će s nama zasjati ovaj kasni sat.
Snijeg je padao pristojno i bio je toplo društvo
Sjedio sam i nisam te čekao da slučajno izađeš
U tri ujutro dok se stupnjevi promrzli kreću na niže
samo očajnici, bezglavi putnici i nesretnici su ukrasi noći
O, kako jarko svijetle lica beživotnosti
Vitlao je starac sijedi metlom pogurnutom iz svemira
Vitlao bijeli strah na tugu, sa zgrade kisnula je tuga po meni
Sjedio sam razočaran nijednim pokušajem
niti jednim očima ispunjenim snijegom
koje bi riskirale život da te ljube neumivenu
na obali dubokih snova
nitko, nitko, nije moje mjesto pokušao zauzeti
Zar ne znaju, gore na najvišem katu
spava ona s tisuću srca
i nosi duha u poljupcu koji ispunjava sve želje
Osvrtao sam se, gdje su te silne vojske vlastitih interesa
što se prikazuju kao velikodušnost ljubavi
da me na ulazu stare zgrade poraze i ubiju
ali nitko te toliko ne voli da ruke ogrije na tvom snu, tužno
Svitanje me blizinom drage osobe nahranilo
Ostavio sam kao život dragu zgradu razbuđenim gospodarima
srca tvoga, što se na krilima sigurnog sunca tu gomilaju
kao automobili po gradskoj prometnici
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.