Kolumne

subota, 15. prosinca 2018.

Igor Petrić | Golo stablo


Magla,
Oči,
Voda na rukama,
Golom tijelu,
Prstima.
Plavo nebo
VELIKO
Neodoljivo,
Neodoljivo,
Neodoljivo.

Dozvoli mi sanjati.
Neeeee!
Vičem preglasno.
Spoznaja,
Misaona čestica,
Gola činjenica!
Čujem svoje misli
Kako govore:
Oslobodite me zagrljaja.
Gušim se!
Želim živjeti slobodan!
Sam!
Daleko od pogleda,
Daleko od dodira.
Voda, magla,
Noć i dan,
Sparina.
Gušim se danima.

Magla,
Voda,
Ruke i oči.
Sivo nebo,
Nedodirljivo,
Neuhvatljivo
Običnim smrtnicima
Koji ne razumiju
Bit planetarnih zbivanja
U trenutku postanka.
Ovdje i sada!
Odzvanja
Krilatica poznata,
Prihvatljiva kao takva,
Jedinstvena i samostalna
U svojoj jednostavnosti,
Čuvana poput plašta nevinosti
Od divljih pogleda i mogućih zlouporaba.

Ruke, oči,
Magla i voda.
Što ostaje nakon svega?
Pitam se …
Crno nebo,
Na kraju
Životnoga ciklusa,
Na kraju puta
Koji običan u svojoj jednostavnosti,
Ne donosi ništa novo.
Ne donosi radost,
Već, plavo obojenu tugu
Za golim stablima
Koja nijema, a kao da ih čujem,
- govore -
Posljednje riječi zahvale
Za život,
Za postojanje.

Magla,
Oči,
Voda na rukama,
Golom tijelu,
Prstima.
Plavo nebo
VELIKO
Neodoljivo,
Nedodirljivo,
Neuhvatljivo



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.