Kolumne

nedjelja, 11. studenoga 2018.

Sanja Tkalčec | Tu sam i postojim


Tu sam. Postojim. Ponekad više, ponekad manje. Lutam između dva svijeta. Misli mi najčešće vrludaju i  putuju u nekom imaginarnom svijetu. U lucidnim trenutcima pitam se zašto baš ja? Zašto je baš meni morao puknuti taj šav u glavi, ta spona koja me tjera u moj mrak? Zašto mi nije puknula ruka ili noga, kao svim normalnim ljudima? Ah da..ja nisam normalna. Bar mi tako rekoše.

Odavno je počelo moje lutanje. U početku, to su bile tek male naznake. Pomišljala sam  na umor i  na stres. I onda odjednom – mrak. Nema me. Postojim, ali me nema. Polako se budim iz mraka. To nije moj dom, moja soba. Gdje sam?  Soba sa pet kreveta i  nepoznati ljudi oko mene.
Pravim se da spavam, a ispod oka gledam ljude oko sebe. Neki mumljaju, proizvode neartikulirane glasove. Vrisak. Žena u uglu vrišti. Stavljam ruke na uši. Neka prestane!

Bijele uniforme su uletjele u sobu, pokušavaju ju smiriti. Jedna uniforma je shvatila da sam budna. Prilazi mi. Pokrivam se po glavi, želim  se zaštititi od bijele odore, od žene što vrišti i od svega nepoznatog.  Želim svoj dom, svoju sobu i svoju obitelj.

Bijela mi uniforma nešto govori. Ne razumijem, bolnica? Kakva bolnica? Za psihičke bolesnike? Pa ja to nisam, ja sam samo malo umorna.

Prolaze dani, naviknula sam na moje cimerice. Na ljude koje srećem po hodniku. Svi ima ju nešto zajedničko. Tupi pogled i usporeni pokreti. Nadam se da ja nisam takva. Pokušavam ostaviti dobar dojam na mladog liječnika. Ne želim ispasti glupa. Osoba sam koja  uvijek drži sve konce u rukama, savršeno sam organizirana i nije mi mjesto tu, među tim luđacima. Ok  sam, želim kući.

Prošli su dani, tjedni, možda i mjeseci, tko broji, i vrijeme kada me otpuštaju. Radosna pakiram ono malo stvari. Sa zebnjom se pitam kako će me moji ukućani dočakati.  Bezbroj pitanja mi se vrzmaju po glavi. Kako su djeca? Kako su živjeli bez mene? Tko im je kuhao, prao? Jesu li hranili mačke onako kako sam ih navikla?

Prije odlaska kući slijedi razgovor sa liječnikom, psihijatrom i socijalnom službom. Puka formalnost, pomislim. Ulazim u ordinaciju, ozbiljna lica ne slute na dobro. Ilise možda ipak varam. Nada u meni tinja. Možda imaju loš dan, umorni su i to je taj ozbiljan odraz na njihovim licima. Posjedoše me na stolicu i započnu  svoj monolog.

- Gospođo, znate da imate psihičkih problema. Zato ste ovdje i bili na liječenju. Određena vam je terapija kako bi mogli funkcionirati. Na žalost, kući se ne možete vratiti. Morate biti pod stalnom skrbi i zato je socijalna služba odlučila da vas smjesi u jedan od domova za psihički bolesne osobe. Vaša porodica se složila sa time. Dodijelit će vam se skrbnik, oduzeta vam je radna sposobnost, nemate pravo odlučivanja….

Vrti mi se u glavi, košmar, vidim da otvaraju usta, pričaju dalje, ali više ih ne čujem. Moj svijet se ruši. U glavi mi tutnji. Muti mi se. Mislim da klizim sa stolice. Jesam li se onesvijestila? Polako dolazim svijesti.  Zabrinuta lica su se nagnula nad mene. Pustite me, dobro sam, šapćem.

Dolaze druge uniforme, crvene, smještaju me u sanitetska kola i voze u nepoznato. U ruci držim zgužvanu maramicu koju grčevito  stežem. Niz lice mi klize suze. Ne plačem, one naprosto klize. Sklapam oči nadajući se da je to samo ružan san.

Odjednom se trgnem. Gdje sam? Vidim bezličnu bijelu boju vozila, nosila i  aparat sa kisikom. Na tren sam usnula i sanjala prekrasan san. Slobodna trčim pored jezera, oko mene zelenilo. Mislim da sam čak na tren osjetila i miris lipe.

Rekoše mi da uskoro stižemo. Kao da je to važno, pomislih. Zapravo, ništa više nije važno i nema smisla. Želim nestati, pretvoriti se u ništa.

Ulazimo u krug doma. Opet bijele uniforme. I nekolicina nepoznatih znatiželjnika. Ne zanima ih tko sam, zanima ih imam li cigaretu. Prezrivo odmahujem glavom. Žicaroši. Uzimam ono malo stvari i krenem za bijelim uniformama.

Odvedoše me u sobu.  Dva kreveta, dva ormara, stol i dvije stolice. Otužno. Pokazaše mi na jedan od kreveta. Sjedam na njega i tek tada primijetim jalov pokušaj da sobu učine toplom. Na zidu vise gobleni, neki prastari i ružni. Mrzim goblene! Cimerica mi prilazi i pruža ruku. Upoznajemo se. Ne želim pričati sa njom, ali čini se ljubazna i draga. I rekla bih, čak i vesela. Kako može biti vesela?!

Uspjela mi je izmamiti kiseo osmjeh. Mislim da se prvi puta smiješim od kako sam otišla od kuće.

Umorna sam, želim se pokriti i zaspati, zauvijek. Moja nova poznanica, cimerica mi ne dozvoljava da odmorim. Želi mi pokazati dom, upoznati me sa ostalim stanovnicima, upozorava me da dragocjenosti čuvam pod ključem. Koje dragocjenosti?   Ja toga nemam. Smije se mojoj naivnosti. U domu su cigarete dragocjenost, kuna ili dvije su dragocjenost, keksi, čokolada, sok… Sve to ima svoju tržišnu vrijednost. Sa nevjericom odmahujem glavom i pitam se gdje sam ja to došla? Uvjerava me da će biti sve dobro, samo moram biti oprezna i ne nasjedati na tužne priče. Tužne priče? Pa ja sam tužna priča.

Polako upoznajem dom i njegov život. Vrlo brzo shvaćam kako ovdje život i stanovnici funkcioniraju. Dodvoravanje jedan drugome ne bi li uspjeli dobiti cigaretu. Posuđivanje novca, jer baš sutra očekuju neki novac od rodbine, prijatelja ili skrbnika. Naravno, to sutra nikada ne dolazi. Besposleni i besprizorni muvaju se i svađaju. Kopaju po smeću ne bi li našli neki opušak.  Drugi pak žive od doručka do ručka, od ručka do večere i tako u krug.

Ja nisam takva, bar još ne. Ne želim biti. Imam još uvijek svoje dostojanstvo. Ne želim pokleknuti i uvlačiti se nekome za jednu vražju cigaretu. NE ŽELIM! Ja sam dama i bolja sam od njih.

Dani se sporo vuku. Ubija me ta monotonija i dosada. Pokušavam se uključiti u malobrojne aktivnosti. Crtati ne znam. Pjevati?! To nisam radila ni kada sam se tuširala. Društvene igre? Čovječe ne ljuti se igrala sam dok sam bila dijete. Fond knjiga u biblioteci je oskudan. Davno sam prerasla takve sadržaje. Nisam vjernik, ali se sve češće pitam Boga zašto mi to radi? Što sam mu zgriješila?

Promatram ženu u ogledalu. Nepoznata mi je. To nisam ja. Neuredna kosa, podočnjaci, upali obrazi i tupi pogled. Odjeća na meni visi. Čini mi se kao da ju netko nabacio samo na mene, onako bez reda i smisla. Ma, što me briga, ovdje i onako ništa nema smisla.

Sunčan je dan. Nekako sam se prisilila otići i sjesti na klupu, upiti bar malo topline. Stiže sanitetsko vozilo. Za ovo vrijeme nagledala sam se vozila. Ljudi su dolazili i odlazili. Previše njih. Čini se da je stigao netko novi. Ma, nije me briga. Iz nekog razloga ipak pogledam novog korisnika. Zbunjen je, izgubljeno gleda baš kao i ja prvi dan. Jadničak, pomislim. Oduvijek sam znala dobro procijeniti ljude. Ovaj mi se čini nekako drag i mio.

Slijedeće jutro sam ustala ranije. Sjetila sam se da negdje među malobrojnim stvarima postoji i ruž za usne. Nema veze što mu je davno istekao rok trajanja. Poslužit će svrsi. Pažljivo biram odjeću. Što sa kosom? Cimerica je primijetila promjenu na meni i čini mi se da mi čita misli. Odnekud je izvukla kopču za kosu i bez riječi mi ju pruža. Osmjehnem joj se u znak zahvalnosti. Čini mi se da se budim iz teškog i dugog sna. Kao da opet postojim i da sam tu. Živa. Čak mi i oči blistaju nekim davno zaboravljenim sjajem. Ulazim u blagovaonicu, pogledom tražim novog korisnika. Tu je. Pogledi nam se sretoše. Uzimam tacu sa doručkom i sjedam pored njega. Nikada nisam bila nametljiva, niti prva započinjala razgovor, no ovaj puta je bilo drugačije. Kako i zašto, ne znam? Uostalom nije ni važno.

Iz dana u dan, naša su druženja postajala sve češća i nekako bliskija. Napokon imam nekoga sa kime mogu razgovarati, podijeliti svoje brige i strahove. Imam svoju srodnu dušu! Nekoga sa kim se mogu smijati!

Živi smo i postojimo. Mi!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.