Miškić i gentleman
Piše: Jelena Miškić
Vjerujem kako većina nas nedjelju ostavlja za odmor od svih tjednih obaveza, za dobar i obilat ručak, a onda popodne opet odmor, kakva ugodna šetnja ili kako je meni svemir ovu nedjelju predodredio za posjet stricu. Moj stric Zvonko ima 88 godina i najstariji je od obitelji Miškić. Poput svakog čovjeka u tim godinama ima sijedu kosu, polagane pokrete jer kuburi sa zdravljem i veliku dozu mirnoće i mudrosti dok priča.
Sjedili smo tako jedno nasuprot drugome u njegovom dnevnom boravku i ispijali kavu dok vukovarski studeni brkao naziv sa stvarnim temperaturnim doživljajem. Koliko toga čovjek proživi i doživi u svojih osamdeset i osam godina teško da bih mogla ispisati u jednom dahu. Jer doista, nakon ovakve večeri, osjećam se kao da mi je to još jedino i ostalo. Striko je pričao o svom djetinjstvu koje nije bilo ni malo lako, o jednom ratu, o mladosti koja se nije bojala ničega, o Vukovaru kakav je nekada bio, ljudima koji su ovdje nekada živjeli i radili, događajima koji su obilježili grad onako kako on to pamti, Domovinskom ratu, progonstvu, povratku u Vukova, slušala sam, čak sam i bilježila štošta jer toliko toga je u sjećanju jednog čovjeka. Stane li život u jedno popodne?
Sjedili smo tako jedno nasuprot drugome u njegovom dnevnom boravku i ispijali kavu dok vukovarski studeni brkao naziv sa stvarnim temperaturnim doživljajem. Koliko toga čovjek proživi i doživi u svojih osamdeset i osam godina teško da bih mogla ispisati u jednom dahu. Jer doista, nakon ovakve večeri, osjećam se kao da mi je to još jedino i ostalo. Striko je pričao o svom djetinjstvu koje nije bilo ni malo lako, o jednom ratu, o mladosti koja se nije bojala ničega, o Vukovaru kakav je nekada bio, ljudima koji su ovdje nekada živjeli i radili, događajima koji su obilježili grad onako kako on to pamti, Domovinskom ratu, progonstvu, povratku u Vukova, slušala sam, čak sam i bilježila štošta jer toliko toga je u sjećanju jednog čovjeka. Stane li život u jedno popodne?
Vjerujem kako su ovakve obiteljske kave nešto što se cijeli život pamti. I tako je striko pričao, pričao, a onda je na kraju svega samo rekao: "Sve što sam ti sada ispričao, ne bi bilo niti važno, niti vrijedno, da nisam ovu ženu upoznao." - i pokazao na Ružu. "Ružu sam upoznao sa 64 godine u progonstvu u Zagrebu i najljepše sam trenutke u svom životu proveo s ovom ženom!"
Ja sam mislila da će se Ruža onesvijestiti, ali ona mu je samo pružila ruku preko stola, onda je striko njoj pružio ruku i svemir je stao.
Da mogu izabrati trenutak u vremenu u kojem bih zauvijek ostala vjerujem kako bi ovo bio taj.
Ne zato što su to moj striko i Ruža. Jer je to poanta priče.
Koju non stop slušamo i koja je uvijek tu negdje i koju uzimamo zdravo za gotovo.
Blagost. Razumijevanje. Ljubav.
Bez ulaska u patetiku. Život je jedan. Ruka u ruci preko stola s osamdeset i osam. Ma nek se studeni sakrije.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.