Željko Bajza | Poeziju treba shvatiti ozbiljno

Svijet, život i poeziju treba shvatiti ozbiljno. Filozof Rudolf Carnap kaže da cilj pjesme u kojoj se pojavljuje zraka sunca i oblak nije da nas informira o meteorološkim činjenicama nego da izrazi neke emocije i da u nama pobudi slične emocije. Poezija je stvorena od riječi i u stvari u potpunom skladu osmišljava signale i znakove na koje nailazi, šalje nam semantički teško razrješive poruke istinsko je to značenje i prijeko potrebna dubina uvida. Kada pjesnik razgovara sa stablom ili morem on postaje dionikom tisućljetnoga poliloga. To nije bijeg od stvarnosti nego upravo suprotno - čin osvješćivanja svoga vremena, njegova jezika i njegovih atributa iz perspektive cjeline i iskustva svijeta. Susreću se želja i zbilja, emocije i percepcija, šutnja i govor uspostavlja se veza sa stvarnošću iskustvo tjelesnosti, putenosti ali i boli, stvara se kaotični pejzaž stvarnosti. Poezija upozorava na to da se pitanje istine ne može prepustiti isključivo znanosti i pojmovnom jeziku. Francuski pjesnik Yves Bonnefoy postavio je retoričko pitanje : „Postoji li pojam koraka koji dolaze u noći, pojam krika, odrona kamena u šipražju, pojam dojma koji ostavlja prazna kuća?“ Postoji instinktivna solidarnost poezije i prirode. Poezija pretpostavlja unikatan način postojanja stvari i fenomena, iskustvo koje nudi oslanja se na kontekst sazdan od imaginacije, egzistencije, sna, vidljivoga, nevidljivoga, upamčenoga, zaboravljenoga to je unutrašnji svijet njegova subjekta svijet magle i blata, sporog suspendiranog života, cikličkog vremena izoliranog od okolnog povijesnog tijeka.

Pjesnički svijet je fluidan lebdeći teško dohvatljiv, eteričan i ezoteričan praznina lelujanje, paučina poezije kao neizvjesni putokaz u drukčiji svijet od onog u kojem živimo.  Pjesništvo oduvijek zna da mora ostati nejasno jer ono poput ogledala priča o nemogućem i nepostojanom  jer time postavlja zagonetku koja potkopava svijet života baš kao što i Bog koji je sam po sebi zagonetka do koje se treba penjati ljudima predugačkim ljestvama, traži ogledalo u kojem bi imao barem nešto čvrsto kao što je nevjerojatna slika. Što je stvaranje svijeta ni iz čega nego pjesnička igra i pjesnik i Bog što bi rekao Lorca daleki su i sami. Pisac je tvorac novoga svijeta. Umjetnost je sama zbilja izvan koje nema drugih mogućnosti tumačenja i nema  ništa drugo raditi nego nastaviti pripovijedati tamo gdje poezija prestaje pjevati. Pjesništvo je  privid koristi kao da je riječ o vjerodostojnim činjenicama. Ezra Pound se gnušao laži u i o poeziji. Poezija je uvijek bila naivna jer je vjerovala u regenerirajuću moć jezika.