četvrtak, 22. studenoga 2018.

Igor Petrić | JA Kiklop


U grču vlastitog tijela,
vlastite boli,
sklupčan ležim na betonu
ispred napuštenog hrama života.

Nebo je noćas visoko,
veće no inače,
otvoreno,
crno, plavo i crveno,
dublje od najdubljeg,
svima jednako,
svima isto.

Ja trebam!
Ja želim!
Ja nemam vremena.
Sekunde su brže no inače.
Vrijeme nemjerljivo,
neuhvatljivo običnim smrtnicima.

Zašto nakon svega
ježevim bijesom gledam ljubav.
Što mi je?
Gdje sam?

Zašto se sramim postanka?
Zašto me ne vide oči tvoje?
Kao jučer, kao danas
kao da ne postojim, a trebam te,
trebam nekog
želim i dajem sve.
Svoje ruke,
svoje tijelo,
suze u očima, sve stanice
i perone koje vlakovi zaobilaze.

Zašto…
ležim sklupčan u grču vlastitog
ponosa i boli, kad mogu što hoću,
mogu drugačije, mogu sve…

Možda sam
samo umoran od traženja
smislenih odgovora
na nikad postavljena životna pitanja.
Možda se samo pretvaram,
samo glumim
Heziodovog Kiklopa.

Nema komentara :

Objavi komentar