subota, 20. listopada 2018.

Sanijela Matković | Vezovi sna





Rekao si
"budi vjetar mojih mora"
i ja spletoh ružu vjetrova,
uskurlah rijeke podmornice,
potjerah s krovova ptice.
Budi sunce,
rekao si
i ja postah tekućom lavom,
što zemlju sažiže, postah
prijetnjom uplašenim srnama.
Rekao si
"budi obala"
i ja na ramenima izgradih dokove,
od kose spletoh konope
da možeš na njima privezati sne.
Poradi tebe
lutala sam sazviježđem
malog medvjeda,
skupljala divlje jagode,
plakala nad lopočima...

Danas,
u potrazi za novim obalama,
dozivam razbježale ptice,
vežuć kosom sunce
... o nova pristaništa!
I više ništa
neće zbog tebe biti,
živeći javu
ne trebam čak ni sniti,
sreću,
koju ne moram
vezivati vjetrom!

Nema komentara :

Objavi komentar