Miroslav Pelikan | Hibler IV

Priča o Mareku

Egon Marek, profesionalni vojni glazbenik, natporučnik po činu, djelatna vojna osoba pred kojom je izvrsna karijera, vrhunski trubač, potajno sklon gitari, na željezničkoj postaji, okružen mnoštvom čeka vlak koji će ga odvesti na još jedno putovanje u daleku i dosadnu provinciju.

Ponekad je po zapovijedi odlazio u udaljene gradove i u garnizonima ustrojavao vojne orkestre ili popravljao loš dojam, kako bi u gotovo svakoj prigodi bili u mogućnosti izvesti nekoliko koračnica.

Takva je njegova vojna služba.

Egon Marek potječe iz glazbene obitelji i s očeve i s majčine strane. Završio je Glazbenu akademiju u Pragu i pristupio carskoj i kraljevskoj vojsci. Na početku karijere dosta se je seljakao, natežući se s netalentiranim glazbenicima. S vremenom se izvještio pa nije toliko inzistirao na kvaliteti već se odlučio za kvantitetu.

-Neka znaju kako tako odsvirati pet stvari, bit će sasvim dovoljno. Nitko ih i neće slušati duže.

Tako je doista i bilo.

Više instance su bile zadovoljne njegovim poslom, nedavno je i unaprijeđen u natporučnika, znatno prije propisa,

Jučer je dobio zapovijed da u gotovo nemogućim uvjetima, s malo sposobnih glazbenika ustroji orkestar i od te skupine učini propisanu postrojbu u dalekom gradu, smještenom usred križanja nekoliko rijeka s brojnom posadom.

Stjecajem okolnosti, uvijek je bilo više glazbenika od potrebnoga, no u tome gradu to nije bio slučaj.

Na peronu čuje mnoge uznemirujuće riječi. Ljudi oko njega osjećaju izravnu opasnost od rata a on ide ustrojiti orkestar.

Marek se uopće ne obazire na te glasine i glasove, ne obraća nikakvu pozornost. Razmišlja o često izrečenim riječima kako mu odora krasno stoji, kao salivena i da je kao glazbenik, osoba s puno mogućnosti u budućnosti.

Nije radio duže od dva tjedna s novim glazbenicima, bezuspješno i bez neke nade kada je obaviješten  da mora hitro u komandu mjesta.

General ih je izvijestio prisutne časnike o izbijanju rata.

Sve su postrojbe dobile precizne upute pa i njegov nepostojeći orkestar.

Do kraja dugotrajnog, krvavog rata Marek je samo svirao ili dirigirao raznolikim orkestrima sve dok kruna nije proglasila primirje pa i završetak sukoba.

Baš mu je bilo neobično, da se u tim trenucima zatekao u onom četveroriječnom gradu u dubokoj provinciji s nekim nemogućim orkestrom.

Kada se carstvo raspalo, skinuo je nijemo svoju odoru i pokušao se kao civil vratiti u središte nekadašnjeg carstva.

Glad, bolest, nemoć, iznova su ga potjerali natrag u ono dosadno, provincijsko mjesto. Jednostavno su ga prilike u glavnome gradu užasnule i on je zapravo pobjegao u smrdljivu učmalost provincije ne mogavši sebi objasniti zašto se vratio. Znao je jedino da ima blizu četrdeset godina i da zapravo ima tek nekoliko novčića u džepu.

Nerado se kasnije sjećao tih dana. Spasila ga je glazba.,

Oformio je orkestar od bivših vojnih glazbenika, pa su unaokolo svirali za sitniš, tek za prehraniti se.

Na kraju je od orkestra preostao samo on. Nedavno mu je brijač Makarin predložio neka podučava njegova šegrta , doista se tome veselio.

Dječak je brzo stasao i uskoro je zajedno s Marekom i još s nekima svirao na različitim proslavama, vjenčanjima i sprovodima.

Malo tko je u mjestu znao kako je Egon Marek nekada bio važna osoba u glazbenom životu carstva, pa i on sam na to je zaboravljao, ponekad mu se činilo, kao da je sam sve to izmislio.

Kada bi ponegdje začuo taktove orkestra kako stupa ulicama, zatreperilo bi mu srce, pomislio bi.

-Za ove ima nade.

Tada bi se sjetio svojih davnih, blistavih početaka. S nevjericom se pitao, gdje se izgubio sjaj njegova života i što radi ovdje, zaboravljen od svih, na rubu svijeta.

Koliko toliko, pronalazio je zadovoljstvo svirajući ali i živeći kao lokalni svirač, koga doista nitko nije doživljavao ka osobu koja je bila natporučnik carske i kraljevske vojske, već samo kao zgubidana koji se ne bavi ničim korisnim.

Marek je i sve one fine geste u ponašanju istisnuo, čineći se sam sebi neprepoznatljivim.