MIlica Lesjak Neću sutra, želim danas

Kad se korov raširi po polju,
zahvati i zemlju plodnu,
teško ga je iščupati,
iskorijeniti još teže.
Sve divlje i otrovno mora umrijeti,
ne bi li sjemenje opet niklo.

Snagu oduzima vrijeme,
što još brže juri kad su dani prazni,
kad ništa oko tebe nije prvi put,
prva ljubav,
prvi poljubac,
prva haljina bijela,
prvi plač djeteta u kolijevci,
prva cigla u onome što domom zoveš.

Nepozvane stignu praznine
sve je drugo, treće il' zadnje,
prospu se godine,
kotač života samelje snove,
ne možeš ih ni na potplatu cipele pokupiti,
uzalud primjećuješ
da je na slomljenoj stolici trajanja
potrgana samo jedna noga,
dala bi se popraviti, zakrpati,
al' je i alat davno zahrđao.

Ne želim više moja sutra,
Želim moja danas.