Igor Petrić | Šareni bomboni, ludilo

Danas je poseban dan,
jučer je bio
i sutra će biti.

Danas sam zaboravio naočale.
Ne vidim baš dobro,
ali ne smeta. Ionako nemam što vidjeti.

Sigurno se tamo negdje nešto događa.
Neka! Ne zanima me. Događa se drugima
i sutra će. Pa što?! Zar ne čujete?
Rekao sam „ne zanima me“.
Dovraga vi i vaših stotinu ždralova, stotinu priča
i riječi bez značenja. Pogrebna povorka ionako je već krenula
bez mene.

Djeca će se i dalje igrati rata.
Majke će plakati, a očevi…
Očevi će, opijeni pivom,
zalijevati uzavrelo kamenje mokraćom
i tako dan za danom, od sutra do sutra.

„Ne razumijem?!“ – kažeš i u čudu gledaš ove riječi
kako se množe poput ameba u čaši ustajale vode
i ništa ti više jasno nije.
Nema veze. Zaboravi i pusti djecu
neka ratuju.
Kažem ti još jednom pusti ih, neka rade gluposti,
zarađuju virtualno,
varaju, kradu, ubijaju nedužne u igricama.
Za ništa drugo nisu sposobni.
Pogledaj ih. Samo sjede,
nepomično danima u svojim foteljama i prevrću očima
dok im izgovaraš savjete. Ne slušaju, Ne čuju,
iako je ton na gadgetu isključen,
oni drže slušalice u  ušima i prave se važni,
kao što smo se i mi pravili prije stotinu godina.

Trudiš se objasniti.
Uzalud. Oni što su ostali, ostali su samo zato
što nemaju kamo.
Pitaš li se još uvijek što s tom djecom,
tim ljudima i ostalim životnim kreacijama.
Čuješ li zvona. U daljini, neprimjetno
odvoze posljednje misli čovjeka.
Sutra, točno u podne, njegovo mjesto ispunit će
plastična masa isprintana 3D printerom u boji.
Zaboravi na djecu,
ljude svih veličina. Zaboravi
na svijet koji očito ne poznaješ i prepusti se snovima.
Oni odvest će te daleko od danas, od sutra, od jučer.

Dolje, dva tri metra ispod zemlje
opet zemlja, kamenje, metal i neprirodno nalazište
ljudskih kostiju i smeća. Među kostima, za tisuću godina,
neki sretnik možda pronađe tvoju lubanju
koju ispunit će šarenim bombonima
i sretan satima iritantno mljackati
zureći kroz očne jabučice u daljinu.

Danas je poseban dan
i jučer je bio, a tek sutra.
Sutra će biti isto kao lani.