Bile jednom dvije djevojčice, dvije prijateljice. Jedna je bila lijeva, a druga desna.
Lijeva djevojčica je bila s desne strane desnoj djevojčici i držala se za njezinu desnu ruku. Desna je pak, bila s lijeve strane i držala se za lijevu ruku lijeve djevojčice. Pridržavala se jedna za drugu i podržavala je jedna drugu. Kad je jedna bila slaba, objesila bi se svom težinom o ruku druge. Voljele su iste ulice, iste parkove, išle u iste škole, izlazile na ista mjesta, čitale iste knjige. Neko vrijeme su voljele iste boje. Znale su se samo pogledati i smijeh bi poletio s usana.
Lijeva je znala započeti rečenicu, a desna završiti. Nekada je desna znala usnuti san, a lijeva ga je mogla prepričati. Ako je Desna pročitala knjigu, Lijeva je znala reći: “Nisam to čitala, ali o tome mogu razgovarati.“ Kad bi netko od prijatelja vidio Desnu na ulici zabrinuto bi upitao: A gdje je Lijeva? Već su im svi zaboravili prava imena. Za prijatelje su bile jedino Lijeva i Desna. Mogle su razgovarati, a mogle su i šutjeti o svemu. Mogle su biti blizu, a mogle su i otputovati na duže vrijeme. Desna je znala pisati: Lijeva, ti sve znaš. Znale su puno o sebi, a znale su i o drugim ljudima. A onda su došla ozbiljna vremena, kao u pjesmi „ Majstore, ugasi svijeću!“ Premještale su događaje i ljude u neke nove prostore, u neko drugo vrijeme.
Čvrsto su stajale na svojim pozicijama. Lijeva nije željela odustati od lijeve, Desna se ukopala u desnoj. Desna se stalno vraćala nazad, Lijeva je išla naprijed. Preslagivale su neke nove događaje i neke stare ljude, spremale su susrete i razgovore u ladice s novim etiketama. Najveći problem je bio u njihovim ranijim stranama prilikom dugih šetnji, lijeva i desna? Lijeva je postala suviše lijeva, Desna suviše desna. Lijeva je tvrdoglavo ostala na lijevim pozicijama, Desna na desnim. Nije moglo doći do kompromisa. Najprije su izgubile drage ljude, a onda je izgubila jedna drugu. Sve ono neizgovoreno vrištalo je: - Nikad više!
Nema tog ljepila, nema te snage koja bi prikupila krhotine. Dvije prozračne zrake sunca, dvije iste misli više nisu imale snagu umiriti dan i osvijetliti noć. Nikada više Lijeva i Desna. Šute o svemu kao nekada, ali ta šutnja je hladan, prazan prostor, neizgovorena i nedovršena misao. Lijeva i Desna su i danas tu negdje, blizu iste ulice, blizu istog parka. Hodaju sunčanom stranom praznih ruku i praznih očiju, kao bivši prijateljice.
Lijeva djevojčica je bila s desne strane desnoj djevojčici i držala se za njezinu desnu ruku. Desna je pak, bila s lijeve strane i držala se za lijevu ruku lijeve djevojčice. Pridržavala se jedna za drugu i podržavala je jedna drugu. Kad je jedna bila slaba, objesila bi se svom težinom o ruku druge. Voljele su iste ulice, iste parkove, išle u iste škole, izlazile na ista mjesta, čitale iste knjige. Neko vrijeme su voljele iste boje. Znale su se samo pogledati i smijeh bi poletio s usana.
Lijeva je znala započeti rečenicu, a desna završiti. Nekada je desna znala usnuti san, a lijeva ga je mogla prepričati. Ako je Desna pročitala knjigu, Lijeva je znala reći: “Nisam to čitala, ali o tome mogu razgovarati.“ Kad bi netko od prijatelja vidio Desnu na ulici zabrinuto bi upitao: A gdje je Lijeva? Već su im svi zaboravili prava imena. Za prijatelje su bile jedino Lijeva i Desna. Mogle su razgovarati, a mogle su i šutjeti o svemu. Mogle su biti blizu, a mogle su i otputovati na duže vrijeme. Desna je znala pisati: Lijeva, ti sve znaš. Znale su puno o sebi, a znale su i o drugim ljudima. A onda su došla ozbiljna vremena, kao u pjesmi „ Majstore, ugasi svijeću!“ Premještale su događaje i ljude u neke nove prostore, u neko drugo vrijeme.
Čvrsto su stajale na svojim pozicijama. Lijeva nije željela odustati od lijeve, Desna se ukopala u desnoj. Desna se stalno vraćala nazad, Lijeva je išla naprijed. Preslagivale su neke nove događaje i neke stare ljude, spremale su susrete i razgovore u ladice s novim etiketama. Najveći problem je bio u njihovim ranijim stranama prilikom dugih šetnji, lijeva i desna? Lijeva je postala suviše lijeva, Desna suviše desna. Lijeva je tvrdoglavo ostala na lijevim pozicijama, Desna na desnim. Nije moglo doći do kompromisa. Najprije su izgubile drage ljude, a onda je izgubila jedna drugu. Sve ono neizgovoreno vrištalo je: - Nikad više!
Nema tog ljepila, nema te snage koja bi prikupila krhotine. Dvije prozračne zrake sunca, dvije iste misli više nisu imale snagu umiriti dan i osvijetliti noć. Nikada više Lijeva i Desna. Šute o svemu kao nekada, ali ta šutnja je hladan, prazan prostor, neizgovorena i nedovršena misao. Lijeva i Desna su i danas tu negdje, blizu iste ulice, blizu istog parka. Hodaju sunčanom stranom praznih ruku i praznih očiju, kao bivši prijateljice.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.