Andreja Malta | Dalia, mirisa ruže i jasmina

Dok budna spavam, s ljubavlju u duši i srcu rado se vračam tamo, odakle si ti, najdraži moj Adnane. Jugozapadnoj Aziji, Mezopotamiji, Iraku i Bagdadu, Eufratu i Tigrisu, visokim planinama s riječnim krajobrazima, pustinji, dijelu morske obale, uživajući u mirisu plantaža agruma. Ponovo šećemo zajedno s isprepletenim rukama između palmi datulja, ponekada između hrastova, platana, vrba, topola, opijeni njihovim mirisima i lakoće naše ljubavi.

Stišćeš me jako svojom rukom boje badema, gledaš me zasanjano tamnim očima boje datulja dok se ja privijam se uz tvoje čvrsto tijelo, uživajući u samo našim ukradenim trenucima.

Ponekada u zoru, šećemo uz obalu Tigrisa, ili me vodiš do Mosula, Basre ili Kurkuka i onda mi na suku kupuješ male, slatke sitne poklone a ja ti na skrivenim mjestima zahvaljujem svojim mekim poljupcima.

U vrelim Bagdadskim noćima, dok ležimo na bijelim plahtama i ti mi pričaš priče  iz Tisuće i jedne noći, stisnuta uz tebe upijam miris tvoje kože, sandalovine, šafrana i jasmina.

Gladiš moju svijetlu kosu s uvojcima za koju kažeš da miriše na ruže pa me ljubiš do zore svojim sjetnim usnama. Ponekada, kad mjesec ode i zamjene ga nježne zrake tek rođenog crvenog sunca, nas dvoje potpuno prepušteni svim čulima i strastima napokon zajedno potonemo umorni i sretni prema snovima.

Ali sve što je lijepo i čarobno, nažalost često kratko traje. Rasplamsao se rat u tvojem gradu Bagdadu, u kojemu sam živjela i radila, kojega sam zavoljela poput tebe, Adnane.

Opojne mirise zamijenio je dim uzavrele vatre, umjesto cvrkuta ptica, čule su se granate. Čak je i sunce nestalo.

Morali smo se razdvojiti. Ti si otišao u rat, ja sam se vratila u svoju domovinu. Sve se urušilo, poput zgrada, ulica i ljudi koji su svakodnevno stradavali u bombardiranju.

Neutješno sam plakala te naše zadnje tisuće i jedne noći. Još pamtim tvoj zadnji zagrljaj i riječi koje su mi šapnuo na rastanku: "Ljubavi moja, što god se dogodilo, zauvijek ćeš ostati u mom srcu, duši i mislima!"

Vratila sam se tužna. Tužnija nisam mogla biti. Svakodnevno sam pratila vijesti, nadajući se da će rat uskoro završiti i da ćeš mi se kad tad javiti.

Svako večer sam zaspala s tvojom fotografijom ispod jastuka.

Osam mjeseci od našeg zadnjeg susreta, rodila se Dalia. Djevojčica crne kovrčave kose, puti bajama i očiju boje datulja. Naše dijete, Adnane! Naša malešna djevojčica!

Nastojala sam ti javiti veselu vijest ali nisam uspjela. Ne znam ni gdje si i jesi li još među živima. Prošle su godine. Dalia je sada već velika djevojka. Miriše na jasmin i ruže. Zna sve o svom tati kojega nikada nije upoznala i njegovoj domovini. Svako veće prije lijeganja, pošalje mu poljubac za laku noć. Često zajedno čitamo priče iz Tisuće i jedne noći ili pričamo o tebi, ljubljeni Adnane.

Jednom, kada se sve konačno smiri, kada će u Bagdadu ponovo izlaziti nasmiješeno sunce, potražiti ćemo te. Dalia i ja. Možda te ipak pronađemo, jer nada umire posljednja.

Kako god bilo Adnane, želim da znaš da će Daliina i moja ljubav prema tebi gorjeti vječno u nama!