srijeda, 19. rujna 2018.

Igor Petrić | U uredu


U jednom od ureda državne uprave. Dan ponedjeljak, sedam sati i trideset minuta.
Tišina. Nigdje nikoga. Pripravnici, naivci, zaposlenici koji to formalno nisu, ali su na nekakvoj obuci, tu i tamo koji psihički bolesnik, umirovljenik, putnik namjernik kojem autobus dolazi prerano i ja. Vrata zaključana. U daljini čuju se koraci i puhanje, mrmljanje i negodovanje državnog službenika zaduženog za otključavanje zaključanih ulaznih vrata.

„Oprostite! Oprostite. Pustite me. Bez mene se vrata neće otključati.“

Odmah za njim ulaze niže i srednje rangirani službenici, pa pripravnici, zaposlenici koji to formalno nisu i tek onda svi ostali. Oni s višim rangom doći će iza osam. 

„Dobro jutro.“
„Dobro jutro.
„Jutro!
„I Vama. Kako ste.“
„Ah. Znate i sami. Što reći. Dobro.“
„Pozdrav.“
„Pozdrav.“  I tako još nekoliko puta, svi se sa svima međusobno ispozdravljaše. 

Vrijeme dolaska na posao većine zaposlenika, ne znači nužno i početak rada. Doduše svi su odmah pohrlili u svoje kancelarije na ritualnu molitvu dnevnom rasporedu besmislenih poslova.  Kako su u njih brzo ušli, još brže iz njih izlaze noseći šalice, kuhala i friško sfrkane cigarete. Odredište: čajna kuhinja, WC, ilegalna pušiona i ostale skrovite prostorije. Vrijeme je to ritualnog ispijanja uglavnom kave i oblajavanju odsutnih kolega. Nije bitno tko su i što su, kojeg spola, roda i koliki im je jezik. Vjeru li u boga ili bogove, prirodne sile, superjunake ili onog starog čupavog iz Finske? Imaju li politička ili druga uvjerenja, pripadaju li stranci ili partijaju na tulumima? Kakav im je nacio i socijalni racio, stanje imetka i imaju li dovoljno metaka za crnog neprijatelja. Jesu li možda članovi sindikalne podružnice i plaćaju li redovito članarinu? Koje su škole završili ili možda kupili? Kakav im je društveni položaj, bračni ili obiteljski status? Jebu li ih svi ili samo najdraži? Koliko imaju godina na plećkama? Idu li na fitnes? Plivaju li samo leđno, prsno ili butterflay? Jesu li zdravi ili boležljivi, invalidi tjelesni ili mentalni? Koliki im je IQ, a koliki broj cipela? Doživljavaju li se istima ili pak drugačijima? Vole li se međusobno ili samo svoju sliku genetsku ljube? Ma ljudi, ništa od tog važno nije osim činjenice da ih tog dana nema na poslu. Rekli bi stručnjaci radni narod treba se malo relaksirati, odmoriti od kućanskih obveza i pripremiti za posao, a taj odmor i ta priprema, relaksirajuća relaksacija, taj jebeni ritual i narodski običaj oblajavanja svih i svakoga treba trajati u minimumu tridesetak, ma što tridesetak, šezdesetak minuta, a ovisno o situaciji i više. Ništa neobično, sve je to normalno, osim što na vratima tih istih ureda jasno piše radno vrijeme i pauza u trajanju od pola sata.

Nema veze. Mene to ništa ne dira. Imam vremena i sjest ću sa strane. Mogao bih snimiti par kadrova. U to ime nazdravljam svim smartphoneima ma gdje bili. Priprema, pozor, aplikacija kamere - klik. Video kamera - klik. Osvjetljenje automatski prilagođeno – klik. Zumiranje preveliko – klik, klik, klik, klik, klik i… akcija: „U uredu državne uprave, kat drugi, hodnik, u vidio-krugu kancelarije broj: 283-B – Viktor P., službenik srednje klase, 382-B – Pero V., službenik početnik i čajna kuhinja. Aparat za vodu i aparat za tople napitke. Stariji službenik zaustavlja mlađeg i… akcija:

„Dobro jutro.“
„Baš i nije neko jutro.“
„Ponedjeljak.“
„Stvarno, nisam primijetio. Vama to nešto znači?“
„Ne, ali samo kažem da je danas ponedjeljak.“
„I… što s tim?“
„Ništa!“
„Dobro. Sutra će biti utorak.“
„Danas smo jako pametni… KOLEGA?“
„Ne, samo zaključujem da će sutra utorak, obzirom ste baš divno zaključili kako je danas ponedjeljak.“
„Sad bih ja na to trebao reći da će prekosutra biti srijeda?“
„Ako vam je po volji.“
„Nije!“
„Ako je tako, onda dobro!“
„Što je tu dobro?“
„Sve!“
„Očito ne razumijete što vam želim reći… KOLEGA.“
„Da, razumijem što mi želite reći… KOLEGA.“
„Razumijete? Stvarno?“
„Da. Rekao sam da. Trebam li ponoviti još nekoliko puta.“
„Ne. U redu je. Bitno da razumijete. Vidite, današnji svijet je čudesno mjesto. Ljudi uvijek nešto propitkuju. Sumnjičavi su i prave se da razumiju iako poima ni o čemu nemaju… kao da u ništa više i ne vjeruju. Kao da su izgubili vjeru u čovjeka kao čovjeka. Međusobno se dijele, a to nikako nije dobro. Nije dobro. Razumijete?“
„Da, rekao sam da razumijem.“
„Vidite, ja samo želim promijeniti nekoliko stvari. Želim izbrisati oblake na tjedan dana. Postaviti srpanjsko sunce iznad usijanih glava i neka ih obasjava. Možda progledaju kad im mozak dovoljno zakuha. Vidite, možda sam premalo patetičan, ali briga me. Neka pate tih tjedan dana i osjete svu gorčinu i bol koju si međusobno nanose. Kao drugo želim unajmiti vrhunske kirurge i patologe, znate one što vješto barataju medicinskim koncem. Trebaju mi da onim usijanim glavama na tjedan dana preventivno zašiju usta. Ne podnosim povišene tonove i isprike lažnog sadržaja. Ne podnosim zanovijetanje i prazne priče. Razumijete?“
„Da, razumijem dobro, ali nije li to malo pretjerano. Pregrubo? Pitam se što bi oni rekli da znaju za vaš plan.“
„Ništa. Oni više ništa ne smiju reći. Neće ni moći kad im zašijemo usta. Između ostalog sve su do sad rekli. Čak i previše. Uzeli su si za prvo raspravljati o stvarima koje ih ne tiču, a to je previše. Stvarno previše. Vjerujte, odluka nije nimalo laka, ali je provediva i ništa me ne može zaustaviti. Od danas će osjetiti svu moju bol, nakupljenu godinama. Taloženu u grubo isklesanom oklopu moga tijela. Danas, točno dvadeset i dvije minute do podneva, po srednje europskom vremenu, odmah nakon pauze, počinje igra, nakon koje trupla poraženih objesit ćemo na zidine ureda u znak veličanstvene pobjede. Ako, kojim slučajem izgubimo ili rezultat ispadne neriješen, za nekoliko dana pokušat ćemo ponovno i tako sve dok ne uspijemo. Dosta je te gluposti i primitivizma?“
„Zanimljivo. Možete li malo pojasniti svoju ulogu u svemu tome. Spomenuli ste kirurge i patologe. Tko će sve sudjelovati i imate li dovoljno ljudi i resursa. Što će pobogu reći šefica na tu vašu briljantno smišljenu ideju. Tko će podmiriti troškove nabavke medicinskog konca? Ružica iz računovodstva sigurno neće. Između ostalog nisu li tvornicu za izradu medicinskog konca prije desetak godina zatvorili porezni službenici, a kad oni nešto zatvore, tad ni najsnažniji otvarač za konzerve ne pomaže.
„Ne brinite. Imam sve potrebno. Ja nisam samo ja. Ja sam svi oni koje svakodnevno susrećete na ulici. Ja sam i čovjek i njegova sjena. Svi ljudi koje poznajete. To sam ja. Svi ljude koje ćete tek upoznati i to sam ja. Vidite, ove moje ruke, one i jesu i nisu dio mene. Možda sam ih posudio i već sutra ću ih vratiti pravom vlasniku. Možda su moje od rođenja, ako sam se uopće i rodio. Razumijete? Ja i postojim i ne postojim. I sjena sam i sjene sjena i zrak koji udišete i vaš najbolji prijatelj... barem za sada, a već sutra, možda i vaš neprijatelj. Tko li će ga znati. Zapamtite jedno. Nema te konzerve koju ove ruke ne mogu otvoriti.“
„Nemoguće. Ovo je previše. Sad pak stvarno više ništa ne razumijem. Tko ste vi u stvari i u što se to pretvarate?“
„Pretvaram?
„Da!... u što se to pretvarate?“
 „Zanimljivo. Mislio sam da se razumijemo od početka i bio sam jako sretan što sam naišao na nekoga vrlo sličnog sebi. Sad više ni sam ne znam tko ste pak vi. Imamo li sličnosti ili su nam putovi na različitim obalama koje mostovi ne povezuju. Možda ste samo ubačeni špijun. Tajni agent koji bi i rođenu mater prodao za položaj.“
„Ja sam onaj koji jesam, a vas još uvijek ne poznajem. Pa tek sam dva tjedna ovdje i… nitko me još nije unajmio. Slobodnjak. Radim samo za sebe.“
„Pa… dobro, ako je tako. Zovem se Viktor i to je sve što za sada trebate znati. Izbjegavajte suvišna pitanja. Ustvari, samo slušajte i pamtite. Suvišna pitanja me polako, sve više i više nerviraju. Vidite kolega, ja sam poput vode proziran i neuhvatljivo prilagodljiv. Sad me ima, sad me nema. Ponirem duboko i dubim sve materijale na koje naiđem.“
„Zbilja. Ja sam mislio da ste od krvi i mesa, ali sam se očito prevario.“
„Što je to krv? Što je to meso, ako voda nije? Sve će jednog dana ispariti, nestati i stvoriti se opet na nekom drugom i drugačijem mjestu.“
„Imate li možda vatre?“
„Nemam. Ne pušim već godinama.“
„Nisam pitao pušite li ili ne, nego imate li vatre?“
„Razumijem.“
„Ma razumijete vi kurac.“
„Stvarno? Sad smo i bezobrazni.“
„Stvarno! Ovo je sve poput sna i vi se još uvijek niste probudili. Buđenje! Buđenje kolega.“
„Dobro jutro!“
„Jutro! Kako ste kolega.“
„Odlično. Obožavam jutarnju kavu začinjenu razgovorom… u ponedjeljak.“
„Stvarno?“
„Najstvarnije. Čekajte malo.“
„Čekam.“
„Vidite li onog čovjeka tamo u hodniku?“ – napokon su me primijetili.
„Gdje?“
„Pored aparata za kavu. Naslonjen je djelom na zid, djelom na aparat i spava. Vidite ga. On spava. On jebeno spava, kao zaklano prase. I hrče, čujete ga.“
„Jadnik misli da je ovo spavaonica. Tko li zna što je taj  radio cijelu noć. Mislim da ga treba probuditi. Tko zna zašto je i kad je došao. Možda ste ga naručili, za danas?.“
„Nisam.“
„Niste?“
„Ne, a vi?“
„Ni ja.“
„Već je skoro pola devet. Pobogu što radi tamo satima?“
„Možda ne zna da mi radimo od sedam i trideset. Hoćete ga vi probuditi?“
„Svejedno.“
„Što je svejedno?“
„Pa to tko će ga probuditi.“
„Onda ga probudite.“
„Nisam rekao da ću ga ja probuditi, nego da mi je svejedno tko će ga probuditi.“
„Možda bi bilo najbolje da pozovemo šeficu?“
„Bi! Slažem se. Toko zna kad je taj jadnik došao i zašto?“
„Ona će znati što napraviti.“
„Tko?“
„Pa šefica.“
„Ahaaa, da, da. Ha…ha… Čekajte kolega. Pomaknite se malo. Šeefe. Šeefe.“
„Molim!“ – prodornim glasom, onako šefovskim, snažno i odlučno, s nebeskih visina prozbori Karla P.V. i poluglasno pošalje sve oko sebe u „materinu“ samo zato što su je omeli u čitanju dnevnog horoskopa.“
„Oprosstite, ovo morate vidjeti.“
„Recite kolega u čemu je problem.“
Sa šalicom u ruci, sad već ohlađene, crne, instant kave nepoznatog proizvođača, Viktor sa zadrškom progovori.
„Imamo jednog čovjeka… tu pored aparata za kavu, u hodniku. Čini se da spava.“
„Spava?!“
„Spava!“
„Zašto ga niste probudili. Nije ovo javna spavaonica.“
„Naravno da nije. Znamo, ali… “
„Što ali?“ – sad već vidno uzbuđena. Karla P.V. prijekorno pogleda Viktora i Peru, koji poput monumentalnih spomenika radničkoj klasi iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, samo stoje, ne miču se, paralizirani tonalitetom šefičina glasa i nevjerojatnim prikazom njenog predubokog dekoltea.
„Vivividiš li što i ja vidim? – jedva čujno, šaptom, onako inkognito Viktor upita Peru, a Pero ko Pero, samo šuti i nijemo kimne glavom u znak odobravanja i kaže:
„Čudo. Veeeliko i duuboko čudo.“
„Kakvo čudo nesposobnjakovići“ – kaže šefica jednog od mnogobrojnih odjela u uredu državne uprave na drugom katu u hodniku ispred kancelarije 283-B i 382-B i odlučno pristupi čovjeku naslonjenom dijelom na zid dijelom na aparat za kavu, kojeg uglavnom nitko i ne koristi.
„Halo, halooo... Čujete me? Gospodine. Što vam je čovječe? Hajde, probudite se. Ovo nije spavaonica. Recite što želite. Jeste li naručeni za danas? Ako niste dođite sutra, samo se prije toga naručite. Dolje u prijemnom uredu. Halooo. Probudite se.“
„Molim!“ – rekao sam i ponovio još nekoliko puta „molim…molim…molim“, sav zgužvan, krmeljav i prestravljen prizorom silikoniziranog dekoltea. Ovi ovdje nisu normalni. Skoro sam umro od straha, a prije toga i od dosade. Od sada ću sve dokumente skidati preko aplikacije. – čekaj. Još nije gotovo. Evo je opet.
„Ovo nije spavaonica, nije ni crkva da se u njoj molite. Izvolite reći što trebate?
„Ja… ništa. Ustvari ništa ne trebam. Sve sam već dobio. Hvala!“
„Molim?“ – reče Karla P.V. zbunjeno.
„Doviđenja gospođo. Stvarno ste lijepi danas.“
„Da… hvala, hvala gospodine. Jako ste ljubazni i... da… mislim,  slobodno se javite ako nešto trebate.“
- Eto. To je to. Što kažeš?
- Ma super! Stvarno super. Samo, prije bih rekla da si umro od spavanja, a ne od straha i dosade i da…, slažem se za silikone i aplikaciju“ – reče Barbara i isključi video. Isključi i mobitel i nastavi gledati – onu 23-26-16 emisiju čijeg se naslova ne mogu (ne želim) sjetiti. Nešto kao netko trči po trgovinama i onda... ma znate već – kupi-obuci, svuci-navuci, izađi-pokaži i svoje tijelo nestručnom sudu, čudnovatom bradolikom liku i uključenoj javnosti prikaži. Bljak!

Nema komentara :

Objavi komentar