Ponovo je počelo, zaboga. Jedva sam otvorio oči tog dana, zapravo, bol me probudila... U kupeu sam sjedio sa svojom suprugom i nisam pomišljao da bih mogao naglo iskrvariti. Pejzaži na vanjskom dijelu stakla neumoljivo su bježali pred očima i ja sam nešto kao promatrao. Krajolik se razbježao po staklu, a oni kao tintom razliveni putovi, ostajali su nepomični. Nešto se razvija neovisno o mislima, o meni, sve je drugačije, jer, pritisnut sa svojim vlastitim kontradikcijama, ja dolazim do nekakve teške i, mogao bih reći, nesavladive logičnosti... Mislim, ponovo mislim, zaboga – jer to je jedini spas da zaboravim dok sam u kupeu i dok sam pod bolovima.
Ona. Moja supruga, i dalje je samo promatrala kako sam pod dojmom vlastitih misli... Sjećam se da sam je gledao taj dan, taj dan u vlaku kad sam skoro umro, gledao sam je lijepu i nisam mogao da ne primijetim ljepotu koju je nosila sa sobom. Ona je, uglavnom, svugdje išta s njom, a ja, onako zaronjen i okupiran, pritisnut vlastitim bolovima, samo sam tražio nešto kao spas... čudno! Čudno čovjek razmišlja kada je pri kraju... a tek napunih tridesetu...
Smrt je počela naglo dolaziti, a ja sam doista mislio da bi mogla nadoći nešto kasnije, jer... Rano je. Da, istinu vam velim. Nisam se htio previše uzbuđivati jer sam znao da je ona ovdje i nisam je htio previše uzbuditi... ali... Zaboga... ako ne viknem... ako ne potražim pomoć, od nje, od onog doktora u drugom kupeu... siguran sam – ja umirem... Ali umjesto usklika, umjesto povika u pomoć, ja se sjetih ono onda kada sam prvi puta osjetio bol u grudima. Kada je bol prvi put navratila. Zašto sam se toga sjetio, zašto baš na dan kada sam skoro iskrvario, ne znam. To bismo mogli ostaviti za one što suludo traže istinu. Ja, ja ne mogu tako.
Uzaludno bježim od većine kako bih mogao ostati netaknut tuđim ograničenim zabludama. A sve je već kasno, jer bijeg više ne omogućava slobodu. Rekao sam ovu rečenicu potiho i nerazgovijetno sebi u bradu. Ne pitajte me za objašnjenja jer sam ih i sam ponekad tražio u mislima. Stoga, nastavljam kako se ne bih uvjerio u ono drugo, ono treće... da ipak ne zaslužujem toliko prostora, a toliko zatvorenosti u sebi.
Velim: bio je jedan od onih dana u tjednu kada sam na put prema poslu prelazio preko mosta. Često sam iz igre, da razbijem monotoniju života, zalazio u ulice i čitao imena tih ulica. Gubio se u njima pa ponovo tražio nove i ponovo se gubio. Ja sam često puta volio živjeti tako, izgubljeno... Izgubljen od svega, zaboravljen od svih, sakriven pa ponovo spašen tek onda kad ugledam nešto poznato... Hodao sam tako preko mosta za kojeg znam da će me dočekati na istom mjestu, hodao sam i pomišljao da moji koraci, ma koliko ih napravio, nisu više isti. Ja nisam više onaj isti. Nešto me tada počelo boljeti u grudima, kao da mi je netko sjeo na grudi. Pokušao sam prevariti bol tako da na nju zaboravim. »Nije ništa« promrsio sam sebi u bradu i nastavio hodati istim koracima koji su sada bili nešto sporiji i nešto nepravilniji. Odlučio sam se žurno spustiti do mora, jer... Sunce je nekako previše žarilo i htio sam da me malo vjetruška s mora, ohladi. Varam svoju bol s uvjeravanima koja su došla izazvana njome... Prevariti se pa krenuti, pa pobjeći, izaći iz sebe i vratiti se kasnije, i samo onda kad kasnije promijeni svoju sigurnost; pobjeći u nadi da ostaviš prošlog sebe nekom drugom, a kada se vratiš nov i drugačiji nego prije, ponovo zaboraviš kakav si bio do tada. Izvršiti intelektualno samoubojstvo i egzistirati neovisno o tijelu; postati samo misao; samo misao i ideja s kojom neka nova stvaranja bi bila puno prihvatljivija... U trenutku zavaravanja, postadoh nešto što se od mene nije očekivalo, postadoh nevjernik jer tražim pomoć, a ona ne dolazi... O, kada bih mogao rastrgati svoja pluća i srce i grudi, i sve... kad bih mogao ispiti more i nestati u mračnim dubinama iz kojih je samo crnilo jedina svjetlost koju mogu razabrati... kada bih... Mislio sam da sam ono nešto što sam napravio u prošlosti i što me dovelo do ovog trenutka, loše izveo, jer, linija kojom sam krenuo više nije ravna. Postala je nekako krivo zaobljena i nije više vodila ka istoj točki. Hm... Morao sam se osloboditi trenutka koji me prevario. Naglo sam ozdravio a to je bila samo obmana jer se varam godinama, a više ne mogu tako... Sunce je i dalje bilo daleko, a ja sam ga samo htio drugačije dohvatiti. Drugačije ga vidjeti; učiniti nešto drugačije kako monotonija ne bi postala svakodnevna, kako ja ne bih ostao ubijen njome... A već je sve počelo, počelo... ponovo je počelo, zaboga... A htio sam, mislio sam da bih mogao s glupim mislima prevariti budućnost, prevariti bol u grudima...
Okrenem se suncu i vjetru i ono nešto brodica što su se skrivali iza valova, i okrene se moj naopako izlomljen odraz u moru. Planina sa svojim nazubljenim vrhovima kao da je ocrtavala granicu neba, a na moru zalijepila je odraz. Otoci, do vrata uronjeni i proliveni morem, sa svojim oblacima od pjene, nečujno su plovili. Pramac otoka razbijao je more i, spuštenih jedara od oblaka, uplovio je skoro u luku. Jednom su rekli da se skroz približio, pa skoro potopio. Tako su rekli... Kada bi bar ideje postale stvarnost. Kada bih mogao odlijepiti odraz planine i vidjeti što se to skriva ispod njega... Već nisam mogao da zavaram sebe te priletim preko mosta, ispod kojeg su prošli veslači, i tako nestanem u jednoj od ulica čije ime, što zbog slabosti, što zbog straha da bih mogao ostati zarobljen kretnjama, nisam zapamtio. Tad, razvaljen i rasparan kao i svaki dan, izleti iz ulice onaj beskućnik i opsuje mi majku. I, s bocom pelinkovca u ruci koja je svijetlila zlatno jer ju je sunce napunilo, nestao je zgažen u nova osvajanja.
Prešao sam cestu koja me je odvajala od stana u kojemu sam živio. Cesta, a i sve oko nje, kao da je nešto primijetila... »Umrijet ću«, pomislih tek onda kad sam znao da više ne mogu zavaravati budućnost... Moje kretnje... moj život... moja vjera... sve mi nestaje ispred očiju, i kao da mogu sve ono što je nematerijalno, opipati, kao da mogu produžiti život, živeći, kao da mogu sve ono što se ne može odbolovati, odbolovati... ponovim, ponavljam aforizme pa izgubim pomišljeno... Ali, ulica me nije spriječila da je prijeđem i, tako sam ono nešto stepenica što me dijelilo do zadnjeg kata potpuno, preskočio...
Uđem... skoro pred nesvjesticom... skoro mrtav, pa živ... pa kao da srce stane... Odgurnuo sam se o zidove hodnika koji su me skoro stezali. Praznina hodnika punila je sve, i bilo je opasno ostati duže na istom mjestu. Stoga, ja sam posljednjim udarcem svoje hrabrosti ušao u prazno i nastojao da sve ostane samo u trenutku. Zrak je bio gust i pritiskao je prsa, a noge su izgubile stabilnost.
Izašao sam na balkon da uhvatim zraka jer me bilo strah zvati ikoga, strah me udaljavao od svega. S balkona sam pokušao pogledom skupiti komad neba koji bi mi dopustio da olakšam i opustim oči. Sunce mi se činilo još i dalje, ali malo niže. Htio sam nebo sačuvati u očima, htio sam zaploviti nebom, početi lebdjeti u svemiru i tek onda kad sve ono neistraženo, istražimo, tek onda pasti na dno i raspuknuti se. Pokupiti samo one komadiće svijeta koji su vrijedni divljenja, vrijedni obnove i tek tada sagraditi nešto ljepše, nešto bolje. Ipak, drugačije se razmišlja, inteligentnije se prilazi mislima i tako se oslobađa... Eto, tako dolazim na svoje, u svoj mali kutak svemira koji krojim po svojim željama. Izigrajmo ovako: neka se zemlja ne vidi plava iz svemira, neka bude druge boje, neka bude crna, tada bismo se svi mi, i vi, mogli napokon negdje stopiti, naći svoje mjesto, prestati bivati drugačiji. Sve razlike se ne bi više poznavale. Međutim, pritisnut bolovima koje trpim, gubim i ova razmišljanja polako... Poezija se javila u ono nekoliko trenutaka na balkonu, poezija je ušla u moju glavu i zarobila osjećaje; tjera na podražaj – misliš da si hladan, a topla riječ te natjera na djelo. Čekao sam prvi korak koji ne želim da bude moj; ludo sam želio da netko pokuca na vrata, ili, da ja pokucam na vrata samo kako bih se mogao s nekim posvađati, da odbacim ovu prokletu i tihu bol u sebi, u svojim grudima; da nekog opsujem i da nekog isprebijam zbog nepravde koju osjećam. Možda? Kad budem već mrtav... Hm... već mrtav... tada ću dobiti svoju osvetu... Da li razumijete? ...Da li? Da li vjerujete u ovu poeziju filozofije? – – – Grad je živio, sve je bilo živo i to u meni probudi nekakvu nostalgiju, nostalgiju prema životu, nostalgiju prema zdravlju... I, što sad, upitah se, upitah sâm sebe jer drugoga nije bilo da me to pita. Što sad? – Ne mogu dopustiti da umrem. Stoga, ponovio sam ono nešto, a ponavljanja, samo njih nisam želio ponoviti: okrenuo sam leđa suncu, prolaznicima i gradu i vratio se u stan. Moj stan, kad već prepričavam; ali ne želim vas ubijati detaljima i opisima, moj stan je bio malen. Jedna sobica u kojoj je visjela moja diploma i dnevni boravak u kojoj je visjela neka slika nekog nadrealista... I užasna reprodukcija Bele Čikoša Sesije na koju se nikako nisam mogao naviknuti. Stajala je u kutu i samo mi dokazivala kako je popustljivost jedna od mojih glavnih, a i gadnih vrlina; jer, da je nema, možda bih završio ono što smo započeli zajedno, a na kraju ostali odvojeno... Bio je to poklon od nje, naime... A ona slika na zidu, ona druga slika, prikazivala je dva sunca i jednog čovjeka okrenutog leđima. Ironije, pomislih. Kakav čudan determinizam. Kao da mi život pokušava nešto reći ili me samo uvaliti u još veće misli, a misli... misli... Život ima načina da se izruga sa čovjekom. Zato bih mogao pokucati na vrata života, pobiti se s njim i onda vidjeti tko će izaći kao jači, kao veći... Prekinem se, jer duže mišljenje će me dovesti do još nesavladivih kontradikcija. Rekoh: stol sa velikom pletenom košarom i na drugom zidu jedna moja svjedodžba. Zašto? Pitajte me kad me sretnete na dnu hodnika, ali... samo na dnu hodnika dok budem čitao onog što kaže: »I to sam ja. Jer ja – nisam ja«... svašta! Bio sam lud... Nešto sam tada rekao sebi u bradu, ali se više ne mogu sjetiti točno što, jer, pišem ovo prekasno. Sjećam se da sam krenuo prema telefonu da nazovem Gabrijelu. Telefon, budala, kao uvijek nije se previše trudio da se pomakne s mjesta na koji je stavljen; pa da iskoristim njegovu lijenost, prije no što se predomisli i pobjegne iz inata, ja ga uhvatim...
– Gabrijela!!!... ne mogu... ne mogu... – sjećam se da sam rekao i...
– Dolazim!!! Da li me čuješ, da li me čuješ...? – sjećam se da je rekla i...
Tu je bol prestala jer su prestala i moja sjećanja. Želio sam se vratiti na taj trenutak, ali šutnja je bila jedini odgovor.
...Sjećam se da mog odgovora nije bilo.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.