Čujem korake u slikama moga uma koji dodiruju osjetila prirode i miješaju se s mojima, poznatim samo mojoj duši. Ako sam s vremena na vrijeme imao svađa s životom
bilo je to poput oblaka u obrani svih kiša
kojih se sjećam iz skrivenih svojih suza. Nikada ne želim uzeti stvari zdravo za gotovo.
Nisam izgubljen.
Ne želim ni biti.
U ovom životu stvari se događaju u mikro-svjetovima, poput nekakve misteriozne igre koja me pokušava pretvoriti u ništa.
Nije toliko važno je li to san ili ne, tama se
razvija u valovima poput plime glazbe koja mi je gorjela u glavi i odražavala se kroz ritmove.
U svježem rastu suprotnosti, život postaje sve više mistično mjesto koje bih mogao poželjeti i govori o prosudbi u metafori.
Ništa dobro na zemlji ne može ostati jako dugo. U osamljenosti ostaje glad. Možemo hodati na pretučenoj stazi i nositi taj osjećaj pogrešnog koji izaziva vatre u krivnji jakih emocija, trebao bih pogledati u zapise otkrivenja i pokazati
mnogima paradoks razloga.
Ja sam privučen od duhova. Od davnih duša. U labirint prolaza u kojem stalno vjetar okreće se između prostora.
Poput soba u mom umu, lutam kroz prostor
kao mnoštvo sjena dobro umotan u njihove tajne neispričane. Osjećam korake tog duha. Hodaj slobodno u mom umu i oboji svjetove mirisima lavande.
- Male pjesme u prozi -
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.