petak, 3. kolovoza 2018.

Igor Petrić | Dvoje


Usnula divljino
probudi se sa šumom sjevernog vjetra.
Probudi i dočekaj ono dvoje.
Pokaži im skrovite dubine svojih mora.
Odvedi ih do najudaljenijih krajeva
svoje beskonačnosti.

Primi mi to dvoje
toplinom majčinskog zagrljaja.
Podari im plodove utrobe svoje,
kao što sam ih i ja nekad davno tebi dao.

Ne zaboravi!
Pozdravi mi to dvoje.
Primi, pokaži, daj i dočekaj.
Oni poput tebe su.
Neuhvatljivi u svojoj mirnoći,
u svojoj ljubavi,
svojoj igri.

To dvoje,
O da, to dvoje!
Neopisivi su još uvijek
i kroz stoljeća, uvijek isti.
Isti,
da isti.
Poput života,
poput smrti neshvaćeni,
neukroćeni
svoji, a samo su dvoje.

„Što bit će moje
tvojim postat će“ kroz ljubav vječno
postoje…
DVOJE!

Nema komentara :

Objavi komentar