Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 6. dio

3.

Ovo što dalje slijedi zbivalo se otprilike dvije godine nakon što sam počela raditi u ovoj maloj školi u stanju stalnog smanjenja broja učenika, u mjestu kojem je svaki sprovod značio dodatni postotak umanjenja stanovništva, u kraju koji je bio jezgra nečega što se može nazvati smrt europske civilizacije jer je ona ovdje bila vidljiva, vidljiva u toj šumi koja je sama po sebi bila tajanstvena i mračna, velika, nepregledna, pomalo jeziva, odakle se zimi čulo zavijanje vukova, a ljeti se znalo da ima medvjeda, no ljeti sve izgleda bolje, ipak je ljeto lijepo godišnje doba, no ipak ga nisam, hvala Bogu, provodila ovdje, nego doma, nešto u Zagrebu, nešto u Podravini u staroj kući koju su mama i brat zaista lijepo uredili i kamo smo, doduše bez nekog konkretnog plana, planirali opet doći živjeti, nije bitno kada, možda kada Lana završi srednju školu.

Rekoh, ljeti nisam boravila u mjestu, osnovna škola nije ni približno zahtjevna kao srednja, nema ovdje ni popravaka ni matura, nema ovdje državne mature, nema ništa osim nastave koja je možda i najjednostavniji dio posla, naime, malima bih zadala zadatke, nastojala ih nekako izvući iz ovoga transa kodnoga naziva “šume pjevaju”, pa sve to skupa ni nije tako naporno kako bi čovjek pomislio, daleko je veći napor taj put, posebno zima i samo mjesto koje bi se moglo zvati i Zombijevo, to bi možda bio najbolji naziv. Znala sam da kada nikoga nema na cesti, a ja njome prolazim, sve kuće znaju da sam ovdje, nije bio potreban ni internet ni mobitel, ništa od toga, nije trebala satelitska komunikacija da bi se znalo da sam stigla, no, kao što rekoh, mene su čak djelomično prihvatili, nije to značilo da su me zvali na svoja seoska vjenčanja i zasjedanja općinskog vijeća, ali nekako su me prihvatili, nisu me gledali na način koji bi mogao biti očekivan, kao strankinju, kao potencijalnu opasnost, kao njih dvoje primjerice, koje nisu uopće doživljavali, koje su ignorirali, podjednakom lakoćom kao što su ignorirali i oni njih, to je bilo uzajamno.

Ipak, malo mjesto sve zna o svakome, uostalom, nije to odlika samo maloga mjesta, pa se tako znalo da je Hana ovoga ljeta doživjela neku vrstu živčanog sloma, i to ne tu, nego u Italiji, te da su neko vrijeme ostali u Rijeci kod neke rodbine, ne bi li se valjda sve to skupa saniralo i zavidale rane, ne znam, valjda je to istina, no nije ni važno, meni Hana nije posebno puno govorila o tome, osim što je rekla da je to bila sinkopa i da se radi o grand malu, tj. epileptičkom napadu, te da su joj prepisali neke lijekove koje sada mora uzimati, iako je veliko pitanje koliko joj stvarno koriste.

Već tijekom te jeseni i zime, Hana i ja smo obredno ponavljale svoja druženja, meni se činilo da joj ona i te kako gode, štoviše, sada mi se činila još otvorenija nego ranije, kao da se malo promijenila od toga napada, rekla mi je da će neko vrijeme stati s tim umjetnim oplodnjama te da namjeravaju onu kliniku gdje su išli ranije zamijeniti nekom drugom, moguće i onom u Pragu, navodno je tamo omjer uspjeha i neuspjeha daleko najbolji u ovom dijelu Europe.

I, da, kao jako važnu stvar spomenula mi je da je razgovarala s Blažicom Žagar, navodno, neformalnom urednicom Kajkaviane (jer Kajkaviana nije imala fiksnog, stalnog urednika, nego više neko neformalno tijelo koje je odlučivalo o sadržajima koji će ući u broj, a broj je izlazio kada bi se smatralo da je pravo vrijeme, mogle su proći i godine između dvaju brojeva, i to tako već desetljećima), a koja joj je rekla jako puno zanimljivih stvari o ovome mjestu, naime, osim uobičajenih, ono o skrivenom nazivu ovoga mjesta, koje joj nije rekla, naravno, kao i o kalendaru koji svake godine nakon Tri kralja formira na temelju stanja mahovine u šumi iza staklene kapelice, a koji daje manje više točnu vremensku prognozu za cijelu godinu, doduše, to je opisna prognoza, ali svakako je važna. Dakle, ta joj je Blažica rekla nešto o duši mjesta, dakle, ne nekom virtualnom pojmu, već o nečemu što je važno za očuvanje svega, očuvanje ravnoteže, očuvanje poretka, nazovimo to tako, a što malo tko razumije, radi se o nečemu, sad je nastavljala Hana, o nečemu što Ivan naziva tradicijska koncepcija svijeta, sveta koncepcija, nešto što tradicionalan čovjek razumije, ali moderan čovjek ne može razumjeti, jer su ta dva čovjeka na dva dijametralno suprotna pola svijeta. Zato je važno, naglasila je Hana, a tako je bila govorila Blažica, da se ništa bitno ne mijenja, da se ne intervenira u poredak koji je uspostavljen sa samim nastankom mjesta, a on je podrazumijevao da će ono ostati uvijek sačuvana ravnoteža ako se ne prekorači ta naseljenost, odnosno, ako uvijek ostane ravnoteža u broju stanovnika, ako uvijek ostane ovako, naime, malo je paradoksalno, ovo što je sada ostajalo vodilo je k tome da mjesto nestane, no Hani je Blažica Žagar objasnila da se radi o duši mjesta, o njezinom duhu, balansu, koji može podnijeti samo toliko i toliko, a ne više od toga. Između ostaloga i to je bio razlog zašto se mjesto nije našlo na trasi autoceste, pruge, zašto se na kraju nastojalo da se živi ta blažena izolacija, ona je koliko toliko usporavala da se ne poremeti duša mjesta, da ona ostane na svojoj osovini baš takva kakva je trebala biti, onakva kakva je sačuvana dolje u klancu kod munjare ispod staklene kapelice. Osim toga, nastavila joj je Blažica, a sve je to meni lijepo rekla Hana, ona je priča iz 19. stoljeća o onoj maloj vampirici bila krivo protumačena, nije ona bila vampirica nego ju je progutala, usisala nazad ta šuma, naime, nema mogućnosti da mjesto podnese toliku razinu promjene koju je mogla značiti ta mala, ta je mala bila neka vrsta izazova, provokacije, najave nečega što je stabilnost mjesta moglo dovesti do krajnjega ruba, pa je očita odluka duha šume bila da je vrati nazad, da je proguta, da nestane, jednako kao što se to do sada dogodilo mnogima, naime, sva ona samoubojstva dolje u klancu ni nisu ništa drugo nego način da se onaj drugi svijet, duša mjesta nastani, napuči, da je se naseli na ispravan način, a taj način zna samo jedna živuća osoba, a to nije ona Blažica, nego to je meštar ceremonije, važna osoba, netko među njima u mjestu, a za koga se ne zna tko je, osoba koja svojim djelovanjem, bolje rečeno nedjelovanjem osigurava stabilnost svega, stabilnost toga da šume ostanu takve kakve jesu. I da, nema tu ništa nečastivo, dapače, to je mjesto pravih vjernika, katolika, svi ovdje idu na misu, na pričest i na ispovijed, svi ovdje poštuju zapovjedne blagdane, čak je tako bilo i za vrijeme socijalizma, nisu to prazne riječi, partijski su čelnici sudjelovali u svemu čak i tada, a prema van su se pisale krivotvorene karakteristike i izvještaji, štoviše, tome su podlijezali čak i došljaci iz Rijeke ili Zagreba koji bi dulje ostali u mjestu, no ovo nema veze s tom religijom, ima veze sa stvarnošću mjesta koje stranjski ljudi, to jest oni izvana ne poštuju jer su već od ranije zaraženi tom bolešću koja sve pokorava i koja ne priznaje ništa osim svoje volje. Hana je pitala Blažicu tko bi mogao biti taj čovjek, taj stup oko kojega se sve okreće, a ona je rekla da ona to ne zna, da se uglavnom to nikada ni nije znalo i da kada ovaj umre, dolazi sljedeći, to bi mogao biti i Ivan, na što se Hana kratko ali značajno nasmijala, mogao bi biti i Talijan iz tvornice stolica, mogao bi biti bilo tko, možda čak i velečasni.

Nadalje joj je Blažica rekla da je Kajkaviana baš časopis koji ne dozvoljava da se zaborave te stare navade i sadržaji, naime, već odavno bi se zaboravilo i na alraune i na pjev šuma i na duh šume da nije toga časopisa, ali ni da njegovi suradnici, ni ona kao urednica, pa čak ni netko iz općine nije ta osoba, dakle, ta osovina oko koje se stvari čuvaju, konzerviraju, koje se brinu da ta ravnoteža ostane stalno sačuvana.

Tu mi je Hana pokazala jednu internetsku stranicu koja mi je djelovala toliko groteskno da nisam mogla vjerovati da to čitam. I na to ju je upozorila Blažica te joj je rekla da neke stvari odavde mora uzimati s rezervom jer nije sve baš tako kako piše, da se neke stvari drugačije razumiju u drugome vremenu.

Franjo M. Fuis,

Alraune Gorskog kotara 

"NOVOSTI", BOŽIĆ 1939. (Tekst poznatog prijeratnog reportera Franje Martina Fuisa u cijelosti preuzet sa: http://www.fer.unizg.hr/gorski_kotar/alraune)

Nakon 60 godina, 

požutjeli tekst pretvorila u elektronički oblik Lovrina pra praunuka Iva, a stranice uredio praunuk Mario  

U carstvu čudnovatih nakaza od drveća 

najsretnijih talismana svih praznovjernih

Po svijetu kolaju sablasne legende o malim nakaznim bićima, koje je rodila Zemlja, a oplodila Smrt ... To su ukočene idiotske pojave, ružne patuljaste aveti sa degeneriranim rastom u obliku drvenih figura, koje donose ljudima sreću. Lica su im iskrivljena, razvučena u razbludni smijeh ili porugu, zavist, mržnju i strah a udovi stvoreni od nekih nezgrapnih neugodnih ticala, koja po često rastu iz trbuha, leđa ili vrata. Ima nešto u tim stvorovima što potsjeća na stvari, koje potječu s onu stranu groba. Nešto što graniči sa užasom. 

Tajna najsretnijeg talismana

To su eto alraune, male drvene figurice čije porijeklo je priroda zavila u duboki misterij svog stvaranja a koji su ljudi uzalud već na bezbroj načina pokušali odgonetnuti. Hanns Heinz Ewers u svojoj strašnoj knjizi "Alraune" iznosi nekoliko od tih legenda o mističnom postanku alrauna. Korijenu alraune pripisavala se još u Pitagorino doba čarobna moć. Pomoću njega mogao se čovjek učiniti nevidljivim, on je pomogao kao talisman proti urocima i donosio sreću. U srednjem vijeku razvila se u Njemačkoj legenda o alrauni. Zločinac koga bi golog objesili na kakovom raskršću, u času kad mu konopac slomi vrat, ispusti svoje posljedne sjeme i oplodi zemlju ... Iz zemlje nikne na tom mjestu korijen. On izraste u obliku male nakaze, muške ili ženske. Ljudi su u ponoć dolazili, izvlačili drvenog čovječuljka iz zemlje i potom to korjenito biće odnosili u kuću gdje su ga čuvali kao talisman. Ono je nosilo sreću u ratovima i procesima i vuklo novac. Onaj, koji ga je posjedovao bio je vrlo voljen. Služilo je pri gatanju, donosilo ženama ljubav, plodnost i lak porođaj.

Druge legende vele da se je alrauna stvorila u granama drveća koje je izraslo iz grobova zločinaca, koji su zaglavili po drumovima i šumama i tamo bili zakopani. U spletu takovog granja žive nakazni čovječuljci i gledaju u svijet. Njih ne može nitko vidjeti. Od stoljeća do stoljeća rađaju se neobični ljudi sa naročitim svojstvima vidovitosti i čim oni zakorače u šumu ili susretnu grm alraune odmah otkrivaju male nakaze u njemu. Jedino oni ih mogu pronaći, iskorijeniti, obrezati i dati im za sve ljude vidljivi oblik. Na taj način nastaju i dolaze na svijet mala ružna čudovišta, najsretniji talismani svih praznovjernih ... 

Kuća mrtvih ptica

U dubokim tamnim šumama Gorskog Kotara našao sam čovjeka čije oči mogu u svako vrijeme otkriti alraunu ... Bio je to jedan čudesan događaj i jedno od mojih rijetkih putovanja na kojem sam naučio voliti nakaze. I sad, dok ovo pišem, stoje predamnom na stolu nakazna čudovišta išćupana iz fantastičnog spleta grmova. Pilje u mene izbuljenim, strašljivim pogledima koji graniče stravom. To su tri luđačka lika iskrivljenih obrazina i degeriranih udova... Tri najružnija talismana koje sam ponio sa sobom sa svog posljednjeg puta ... Možda ih nekom poklonim, a možda i zadržim kao uspomenu.

Još nije prošlo ni mjesec dana od tada ... Starčeva kuća leži na jednom zaravanku usred šume u blizini Kupjaka, nedaleko Skrada. Zima je i vrhovi okolnih planina pokriveni su snijegom. Odozdo duboko sa dna kotline proteže se duboki mir, zahvačajući čitav kraj sve do samih šumskih visova. Crne mrlje šuma na promrzloj zemljinoj kori stvaraju zanimljiv mozaik. Polagano, kao zavjesa za zavjesom povlači se vijugavim putevima sumrak ...

Ulazim u kuću starog Lovre... Kroz poluotvorena vrata gleda u mene blago lice jedne starice. Zatim se vrata širom otvaraju. A kada je brava lagano škrinula za mnom zastah iznenađen u polutami nemogući se odmah snaći. Sa svih strana, sa raznih polica, zidova i sa samog stropa zure u mene ukoćeni pogledi mrtvih ptica ... Stoje kao žive na svojim mjestima. Neke široko rastvorenih krila, istegnutih vratova ili ispruženog kljuna, a neke zavukle glavu u perje i kao da drijemaju ... Tu iznad mene nakostriješio se golemi orao strvinar, tako blizu da bi mi s dva hitra udarca kljunom mogao izbiti oči iz glave. Njemu nasuprot na zidu sprema se uzletiti krasan divlji tetrijeb. Pored njega, u samom kutu sjaju se slijepe oči jedne sove dok su se s druge strane do prozora nadvila dva gavrana ... Na banku priproste peći šute divlje patke, a na klinovima zabijenim u zid sjede šojke, vjeverice, sokoli, šljuke i jastrebovi. 

Alraune ... "slike"... "mužaki"

"To ih je moj sin preparirao" primjećuje starac. Njegov glas je mekan i blag da ga se jedva čuje, ali lice mu nosi neki oštri izraz ispunjen jedva primjetljivom nijansom nekog filozovskog mira.

U kutu do prozora je njegov stol. Na njemu hrpa raznih drvenih čvorova, čudnovatih spletova posječenoga granja i nekoliko malih čudovišta, pravih rugoba, što su nastale od onih zamršenih izraslina. Starac je posjekao suvišne grane, učinio nekoliko mrlja crvenom i bijelom bojom i nevidljivog čovječuljka iz grma učinio vidljivim. 

To su bila ta sretna nakazna bića... Alraune... A ovaj čovjek ovdje sa kratkom šiljatom bradicom i čelavom glavom bio je veliki majstor njihovog oblikovanja ... 

"Što to radite?" zapitam zapanjen promatrajući fantastične sićusne prikaze nalik malenim demonima sa izražajima beskrajne pakosti. 

Starac me pogleda i zbuni se. 

"Pravim ovo ... Iz drveta... 

"A kako vi to zovete?" 

On slegnu ramenima u neprilici. 

"Ha, ja ih zovem "slike"... Kako bi ih drukčije zvao... Još im velim i ‘mužaki’." 

Dohvaćam rukama misteriozne igračke i promatram ih ... U isti čas mi je jasno da je starac sa bradicom čovjek najneobičnijih sposobnosti... To govore svi ovi drveni stvorovi u svojim zluradim osmjesima, iznakažena zaplašena lica i očajnički pogledi izbuljenih očiju. To šapću i njihova nijema, iskrivljena usta koja je starac otvorio majstorskim pokretom noža ili dlijeta... 

"To su alraune" primjećujem 

"Ljudi vjeruju da te figure donose sreću ... Kako dugo ih već tražite po šumama? 

Starac se na čas zamisli. 

"Pedeset godina!" reče, a ja zašutih zapanjen njegovim odgovorom... 

Neobične sposobnosti čuvara pruge

Starom Lovri Matkoviću već je osamdeset i treća, a nikada nije čuo spomenuti ime alrauna, nije slušao legendu o magičnoj moći ovih malenih rugoba čiji su očevi bili zločinci, a majke zemlja.

Do prije dvadeset godina bio je čuvar željezničke pruge i cijeli njegov život je prošao u šetnji željezničkim tračnicama. Tračnice su pak ljeti i zimi, danju i noću, više od pola stoljeća vodile kroz samu šumu i čuvar pruge je sam samcat iz dana u dan slušao tajanstveni šapat krošnja. Živio je decenijama u društvu sa borovima, bukvama, grabaljem i jelama. Nešto neodoljiva vuklo ga je - veli - k šumi ... Onda su mu se odjednom otvorile oči i on je vidio u grmlju ove male stvorove kako pilje u njega, Uzeo je u ruke nož i pilicu i vadio ih napolje. Kad su pred njim stajali gotovi mali kipovi nitko se nije mogao osjećati sretnijim od čuvara pruge.

"Ja ne razumijem" - veli on - kako ih nitko ne vidi. Idu samnom ljudi i ja im pokazujem. Velim: "Eno tamo jedan... Ima ružu za kapom... Malo je zaplašen, okrenuo je glavu natrag i sluša... Kao da je čuo da ga je netko zovnuo..."A oni gledaju i vele: "Ne vidimo ništa"... A ja vidim... Vidim mu ruke, noge, čaporke... Znam gdje su mu oči, a gdje usta... Sve vidim... Oni tek onda kad ga ja odrežem i otvorim mu oči vide da imam pravo.

Starac je vidio jednom čovjeka koji je činio alraune i sastavljao ih od raznih dijelova, ali to mu se nije svidjelo. On nije ništa vidio u takovim igračkama koje su bile mrtve jer u zbilji nisu nikad u svom obliku živjele onako kako to pripovijedaju legende o alrauni. No njegova bića su doista živjela u živom tijelu kakvog grma ili korijena. On zna za svako gdje se je rodilo i odakle ga je donio... 

Magična moć nakaza

"Ovaj tu vesele je naravi!" pokazuje mi na malenu nakazu široko raširenih ruku u koje je modelista stavio drvene činele...

"A ovaj tu?" pitam za drugu jednu rugobu iskrivljene duge gubice.

"Taj je zle čudi. Tukao bi se. Da ima nož udario bi... Njega sam našao na Škrljevu. Ovaj što svira na flautu taj je s Kupjaka. Donio sam ga s potoka ...

Jedno malo čudovište nalik izobličenom grbavcu nevjerojatno bogato nakaznim udovima i pokretima uživa naročito simpatiju starca.

"Ovaj vrijedi više nego ovih deset!" reče. Što je ružniji i iskrivljeniji to je vredniji i ljepši. Kad nađem kojega koji je mnogo ružan teško mi je da se rastanem od njega. Takovi su rijetki, a ja sam jako veseo kad kojega od njih nađem.

On dohvati čovječuljka, koji se sav nekako čitavim stasom uzvinuo, kao da ga je čas prije netko probo sa kopljem, i pomirisa ga.

"Još miriši" - reče - "Probajte.

Imao je pravo. Mala prikaza od drva širila je neki opojan miris od sebe. Sokovi stabla dakle nisu još usahli. A nije li i Ewers u svojoj knjizi spominjao opojan miris alrauna koje su razni velikani čuvali u prašnim kutevima svojih dvoraca.

U toj knjizi Ewers često spominje i naročitu plodnost žena koje su čuvale alraune...

Promatram staricu ženu bivšeg čuvara pruge, koja stoji pored stola i osluškuje naš razgovor.

"Koliko ste djece imali?" - pitam - "Šesnaestero"... 

Tajna odlazi u grob

Nešto se je bez sumnje neobična događalo u starčevom životu... Predprošle godine ležao je u svojoj sobi na krevetu i okružen malim šumskim nakazama čekao smrt. Doktor Kremzir iz Skrada je poduzeo sve da ga spasi, ali starčevo srce je kucalo sve lakše... 

"Spasite me" - govorio je lječniku piljeći pogledom u svoju pilicu, koja je visjela na stropu. 

"Samo da još jednom pođem u šumu, a onda neka se sve svrši..." I liječnik ga je spasio. Čudom spasio... Starac je ustao i ponovno pošao u šumu... 

"Da mi je živjeti još samo dvije godine da naučim svog najmlađeg sina" - primjećuje sada. 

"Teško mi je umrijeti... Sve će to sa mnom u grob…” 

Nitko naime od devet njegovih sinova nije uspio naučiti veliku tajnu oblikovanja alrauna. Uzalud su bile sve starčeve poduke. Sad mu je bila jedina nada najmlađi sin... On mu još gdjekad donese po koju čvorugavu granu iz šume u kojoj onda starac uzalud pokušava pronaći skrivenog čovječuljka...

Kroz noć smo se spuštali kroz šumu prema željezničkoj pruzi. Starac je pod svaku cijenu htio da mi pokaže put...Dok smo silazili on je upirući se o štap od časa do časa rasvijetlio džepnom lampicom po koji grm pored nas. 

"Vidite onoga tamo" - prošaptao bi pokazujući u splet grana. 

"Onaj je kao preplašen... Ima svezane ruke... Nešto je skrivio ... A ovaj tu je jadan bolestan kao i ja... Slabašan je… Neće dugo... 

Lagana zima prolazila mi je kroz kosti... Ja nisam ništa vidio... 

Tog časa osjetio sam kako pored mene korača jedan veliki umjetnik oblikovanja misterioznog svijeta malih ružnih utvara i nakaza čiji me je misterij stao naglo i žestoko opijati...

Sve je izgledalo kao san, a ipak je bila zbilja. Tko bi znao gdje zapravo počinje, a gdje svršava život.