Gospodar lutaka, 8. dio

*

Danas bi bio prekrasan dan da me Damir nije mučio svojim tragičnim životom koji više nije u stanju podnositi. Ja se jednostavno ne znam suprotstaviti, slaba sam i muka mi je od toga. Najradije bih se napila. Zašto me on toliko mrzi? Želim se opustiti, moram se opustiti. Kako uz ovakve ljude? Ipak, nisam zla! To što nekog muči moj smijeh, njegov je problem.

Ada, 1.1.1976.


Ada nema smisla za ljude, ona je u stvari jedna obična droca koja misli da je popila svu pamet svijeta, iako rado glumi neupućenu sobaricu. Jel zna ona što se među nama dogodilo i jel zna ona koliko meni znače njene oči. Čemu joj onda služi ona predstava sa satom što ju je danas napravila? Ja sam, dakle, lopov, a ona je “opet” moja žrtva. Zašto ja volim tu lažljivu kurvicu? Zna dobro da me izaziva s ljubakanjem s Kristijanom kojeg, na kraju, nitko nije zvao ovamo. Pokrala mi je riječi. Misli.

Damir, 2.1.1976.


Damir i Ada stalno izvode svoje cirkuse, a nestanak onog sata bio je vrhunac. Neću reći da mi ne smeta što Ada i Kristijan sline jedno po drugome, ali mi se čini nepotrebnim da ih zajebavam zbog toga. Damir mi nije jasan i to što sad piše neke patničke stihove tjera me da ga pošaljem u krasni kurac, ali neću, i njemu sam prijatelj. Bilo bi bolje, ipak, da nikome od ovh imbecila nisam prijatelj. Hrvoje pizdi od jutra do mraka nekim šetnjama po šumi, ali on je šupak koji ne zaslužuje ni mrvicu pažnje. Paul i Miroslav nešto taje pred drugima, ali što ćeš, pederi. Paulu je Ema neka vrsta ukrasa. Paul kaže da nema smisla udaljavati se od kuće jer tu ima vukova. Jebe mi se za te pederske riječi.

Boris, 2.1.1976.


Ja sam ovdje najjadnija. Možda sam se ranije trebala napušiti, pa mi od svega ovoga ne bi bilo muka. Najradije bih srušila neko stablo. Damir tvrdi da mu je ukraden sat! A ukrala sam mu ga kao ja??? Bojim se Damira i ne vjerujem mu ništa. Zar ne vidi malo, barem malo ovaj divan kraj? Kako me može optuživati? On zna da se ja ne mogu braniti jer nisam ništa kriva. Trebala bih pobjeći iz ovoga života

Ada, 3.1.1976.


Kad smo se danas nakon šetnje svi zajedno vratili ovdje u Bazu (stoji črčka koju je napisao Martin, piše “Koliba”, pa je prekriženo, pa opet piše “Javorova kosa”), nije bilo hrane. Ništa, sve nestalo. Jednostavno nije ništa ostalo. Tu smo tek peti jebeni dan, a nije bilo ničega. Koji smo onda kurac nosili za dva tjedna? Ema i Ada su krepavale od smijeha. Znao sam da su to dvije glupačice, ali da su ovakve napušene kurvice, to nisam ni pomislio. Kurvetinu Emu ionako ništa ne dira, njoj je važno da joj ga netko utakne. Hrvoje je skoro umro od cigareta, ali se ipak sjetio gdje je sakrio još dvije kile krumpira. Sutra ujutro idemo rano odavde i dobro da se na svijetu događaju ovakva sranja jer bar tjeraju ljudima pamet iz guzice u glavu. Paul i Miroslav sutra vode jer kao najbolje poznaju kraj. Pederi možda i znaju nešto.

Boris, 3.1.1976.


Pričao sam s Paulom i on kaže da sigurno zna put do sela te da nema nikakve opasnosti da se zaluta u šumi. Ja pizdim bez veze jer glumim dobrog izviđača, a ne mogu se snaći ni u svom dijelu grada. Imam dosta povjerenja u Paula. Drago mi je da se dogodilo ovo s hranom jer mi je dosta ovog glupog šumskog ugođaja. Lopov mi izgleda nekako žalostan zbog odlaska, a Emu bi trebalo ispljuskati jer je glupa i histerična. Ta kurvica dječjeg lica izgleda nešto muti s Josipom, ali nisam siguran u to. Tko je na kraju taj kreten Josip?

Miroslav, 3.1.1976.


Ova dva dana su bila najveći košmar mog života, možda sam bila pijana, ne znam, napušena, ali sam sigurna da smo lutali šumom za vrijeme mećave. Bole me prsti, kao da ih je netko tukao čekićem. Prije sat vremena sam povraćala i mislim da sam zaradila upalu pluća. Ne znam kako su to Miroslav i Paul poznavali put, a da nas nisu odveli baš nikud. Ne znam čija je ovo kuća, ali drago mi je da smo uopće živi. Da Damir nije imao onaj bijedni šator, ne znam kako bismo se uopće izvukli. Od svih nas on je ispao najrazumniji. Miroslav me razočarao jer nije znao ni prstom pokazati prema selu, a kamo li tek doći do njega. Vlasnik kuće još nije došao, a ja bih tako rado zaspala. Ima hrane i rakije. Umorna sam. Miriši vatra i pečeni krumpir.

Ada, 5.1.1976.


Jučer smo skoro najebali. Da oni jebeni vukovi nisu zavijali možda ne bi bilo zanimljivo. Kad je Hrvoje rekao da nešto ide prema nama skoro sam se usrao. Ema nije bila pri sebi ni minute što je bilo dobro jer ionako samo kriješti. Glupača je glavom lupala u snijeg sve dok se nije onesvijestila. Kad je Ada povraćala, mislio sam da se oluja smiruje, ali poslije je došla još gora. Miroslav ne razgovara s Paulom i ne pričaju jer nas je ovaj skrenuo na krivi put. Ja sve više mislim da je Miroslav kompletan idiot.

Mislim da je prema nama išao vihor, iako nisam siguran jer ovi seru nešto o vuku. Jedan nam se sigurno ne bi sam približio. Konačno, to je čuo samo Hrvoje, a on je kurac od čovjeka. To je rekao samo s namjerom da nas preplaši jer ove dvije kokoši svršavaju na strah. Hvala kurcu da smo pronašli ovu kućicu jer u njoj zaista ima dosta hrane.

Gazda očito nije negdje daleko jer je kuhao kavu. Damir mi je rekao da je ta hrana jebeno slična našoj pa je to možda kućica onoga koji nas je okrao. Ada i Ema su išle spavati. Ja se idem pošteno napiti s onim pederima koji “znaju put” i s onim Josipom. Paul nešto njuška jer misli da će naći nešto “vrijedno”.

Boris, 5.1.1976.


Najrađe bih se napila jer sam napokon sretna, imam svoj mir. Josip je pronašao sat koji je Damir onako divljački tražio pred neki dan. Ovaj će valjda to cijeniti. Selo se opet čini blizu kao i prije i mislim da ćemo lako stići do njega. Boris je sumnjao da je ovo koliba onoga koji nas je pokrao, i kaže da se nada da se “govno sada negdje smrzava”.

Ada, 6.1.1976.


Ada je cijeli dan bijesna na mene. Josip je pronašao sat u nekoj ladici, što ju je razveselilo da bi poslije počela zbijati šale na račun drugih. Koja je to zvijer u toj guski? Miroslav se derao na Paula pa ga je ovaj opalio šakom u galvu. Hrvoje je opet sam lutao da bi časak kasnije uletio u kućicu i predložio da idemo odvade, da ga hvata neki loš predsojećaj. Ja sam ga podržavao jer je teško živjeti s budalama toliko dana. Josip mi se čini agresivan pa sam ga na kraju udario šakom u glavu. Miroslav, Ema i Hrvoje sutra kreću sa mnom. Nije me briga za ostale. Ne želim s njima dijeliti više ni minutu.

Damir, 6.1.1976.


Kako bi onaj krelac dobio batina. Josip bi ga samljeo. Žao mi je Eme, ona je posve izvan sebe, sjedi u kutu skutrena kao preplašeni zec.

Miroslav, 6.1.1976.


Josip je otkrio nešto što me pomalo plaši, zapravo, kada bolje razmislim, jako me plaši, iako ništa ne razumijem. Po zidovima kuće stoje naši potpisi koje smo ostavili u onoj prijašnjoj kolibi, ali ne i u ovoj. Možda je sve napisao onaj koji nas je opljačkao za hranu, no Damir je priznao da je on napisao sve ono po zidu. Baš on. Možda je on sve ovo i režirao, ne bih bila iznenađena. Strah me, više ne znam... kamo bih trebala krenuti.

Ada, 7.1.1976.


Neke stvari se više ne mogu objasniti i to me jebeno muči. Sad ide noć i svi smo na okupu i još jednom nećemo spavati, a ja ću popizditi od umora. Naši potpisi nisu na istim mjestima. Hrvoje i Miroslav su otišli negdje van, a za njima Ema i Damir. Nema ih već cijela četiri sata. Više se bojim sebe, nego nečega drugoga. Gdje je to jebeno Nešto? Gdje, gdje, gdje?

Boris, 7.1.1976.


Oni su me natpisi totalno slomili. Ne znam što da mislim, ovo nije mogao režirati nitko osim Josipa, no taj je idiot otišao još jutros s Adom, Paulom i Borisom. Tako je i bolje, bolje da se ni ne vrate. Evo, iskren sam, neka ih ubiju i pokolju vukovi. Snijeg više ne pada i to mi je žao jer se ovi majmuni mogu lakše vratiti. Mi krećemo sutra do sela. Miroslav je tu čak jednom bio, zato on vodi.

Damir, 7.1.1976.


Onih još nema i mene je strah. Vjerujem u Josipa. Ipak me strah.

Ada, noć, 7.1.1976.


Uopće ne znam put do sela. Idem napamet, jebe mi se. Barem ne pada onaj jebeni snijeg. Sinoć sam opet čuo vukove. Malo me je stislo, ali Hrvoje ima neki nož i mačetu. Mislio sam da su vukovi priča, ali, jebiga, nisu. Damir me opet jebe s Adom. To me nervira. Ema mi vjeruje, ajme, glupače. Kad bih barem ja nekome mogao vjerovati. Oni se nisu vratili cijelu noć pa se nadam da su barem stigli do sela. Nadam se.

Miroslav, jutro 8.1.1976.


Sada je opet počeo padati snijeg. Ne mogu ga smisliti, prije sam ga voljela, a sada me uznemirava. Boris je rođen u Zagrebu, on valjda zna kad je snijeg ozbiljan, ali on je u nekim jadnim cipelicama. Problem je da Boris nije baš ozbiljan ni u čemu.

Josip mi je rekao da ono između nas dvoje ovdje završava, da je to gotovo. Kakav je on čovjek? Paul je jedini u kojeg imam povjerenja.

Nadam se da su barem oni stigli do sela, tragovi ispred kuće još nisu zameteni, pa bismo ih mogli još slijediti.

Ipak je netko s nama zbijao šalu, kako nismo mogli prepoznati kućicu?

Ada, jutro 8.1.1976.


Miroslav je kreten kao što sam i mislio. Opet bauljamo po šumi i šator mu je opet razapet. Nema više ni benzina za onu lampu i izgleda da ćemo se opet smrzavati. Trbuh me užasno boli, mislim da sam dobio proljev, serem cijeli dan. Oduran mi je ovaj rani mrak…

Hahaha, kako smo zajebali ove gore, hahahahah, ovo nam je netko smjestio…

Damir, noć 8.1.1976.


Josip nas je napustio, moramo se snaći samo, blizu sela smo, strašno sam gladna, boli me trbuh, htjela bih vidjeti mamu…

Ada, noć 10.1.1976.

Već je padala večer, nas smo dvije svaka za sebe čitale ovaj tekst pretipkan pisaćom mašinom, a zatim uspoređivale one zamašćene originale rukopisa. Martin je bio pedantan, sve je bilo na mjestu, sve je odgovaralo, osim što smo morale uzimati zdravo za gotovo da je ovo Adin rukopis, a ono, na primjer, Damirov, kao i datacije koje je umetnuo Martin.

Stari je cijelo vrijeme dok smo čitale lagano pijuckao čaj, zatim opet malo zakunjao, zatim malo gladio psa po glavi, opet srknuo i nastavio kunjati. Čim smo završile s čitanjem, a to je primijetio po našem komešanju, vratio se u razgovor.

“I?” upita.

“Ne znam, ne znam što da kažem”, odgovorila je Hana.

Tekst je djelovao nesuvislo, besmisleno, kao da se radilo zaista o nekim napušenim i pijanim dvadeset i nešto godišnjacima koji su se pogubili u tlapnjama. Zapravo, nekako smo i Hana i ja ostale začuđene time da tekst nije otkrivao ništa: ni kojim su povodom bili tu, ni koja je svrha bila (dobro, doček Nove godine, ali čemu ostati još sedam dana na dočeku Nove godine, ili je to u ono doba bilo uobičajeno?), je li bila riječ o nečemu vanjskom što ih je ugrožavalo (spominju se vukovi i vijavica, zatim gubljenje u šumi, dakle, dezorijentacija, ali ona nije neobična s obzirom na pothlađenost i strah), ili su oni ugrožavali jedni druge s tim halucinacijama. Jesu li halucinacije bile izazvane nečim vanjskim ili su bile inducirane na neki drugi način? Zašto nisu nađena tijela? Naime, ostale bi barem neke kosti, nešto opipljivo, trag krvi, za zaboga, nije ovo sibirska divljina nego kraj koji pješke možeš proći u dan dva hoda s kraja na kraj.

“Nemojte zanemariti”, opet je uskočio Martin na moju primjedbu o dimenzijama Gorskoga kotara i zastao: “Moguće je nestati čak i ovdje. Moguće je posve nestati i da vas se nikada ne pronađe…” te je tu stao i popratio nas opet onim onim tužnim očima.

“Javit ćemo se”, kaže Hana na odlasku i zastane kao da ga je krenula zagrliti, no onda opet odustane jer mi se činilo da je osjećala neku nelagodu: “Svakako ćemo se javiti.”

Ne, tekst nam nije pomogao, nije nam pomoglo čak ni to što je stari navodno dolazio do zaključaka, pa je stvar i dalje bila više nego misteriozna i zbunjujuća.

Vratile smo se kućama, ona u onu svoju lijepu, modernu i kockastu, ja u školski stančić u kojem je podvornik, usput i ravnateljičin muž, lijepo naložio te sam, vrlo uzbuđena svime što (ni)sam saznala, bezuspješno pokušavala zaspati. Putem smo uglavnom šutjele, osim što smo podijelile istu pomisao da nam ništa nije jasnije.

Jer, što se to zaista dogodilo? Mogla sam samo nagađati. O ovome sam mislila što prije porazgovarati s Hanom, štoviše, motala mi se ideja po glavi da o tome čak napišem knjigu. No, takve me ideje uvijek brzo prođu, jednostavno ne uspijevam slijediti nit. Izgubim se putem. Mogu složiti samo niz onoga što sam stvarno doživjela, za sve ostalo nedostaje mi, ne znam kako bih to rekla, elastičnosti i mašte.