Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 7.dio

*

Hana se nakon ovoga pledoajea u kojem mi je prepričala to što je rekla Blažica doslovno počela smijati, ne znam kad sam je vidjela tako nasmijanu, naravno, sve su to djelovale kao besmislice, osim što sam po sobi vidjela te alraune po zidovima, jednako kao što sam ih viđala i u drugim mjesnim kućama. Ipak, koliko god bilo ovo smiješno, bilo mi je još jasnije to Hanino gotovo opsesivno istraživanje ovih tema koje nisu nikoga zanimale, naime, ovaj kraj općenito nikoga nije zanimao, no sada su mi te ideje o “obješenikovom sjemenu”, dakle, samoubojicama, o plodnosti i bilanci ovoga i onoga svijeta postale ponešto jasnije: oni su živjeli u srednjem vijeku, a nije se bilo teško zaraziti ovime, štoviše, urođeni defekt, neka tvoja urođena mana morala je biti taj ključ koji je vodio direktno, pravo u, ne znam ni sama kako bih to rekla, u ovo potonuće u totalnu nesvijest, u ovaj pad u onostrano, u bajkovito, ma nije to ni bajkovito, to je kratko i jasno, košmarno, ludo da ne može biti luđe.

Tada je Hana izvadila jedan broj časopisa Kajkaviana iz sedamdesetih, o jednom događaju koji je bio popraćen, navodno i u nacionalnim medijima, no koji je ubrzo pao u zaborav, možda se potezao još neko vrijeme osamdesetih u Areni i sličnim glasilima, no nakon toga došla je stabilizacija, inflacija, raspad Jugoslavije, rat, sve to je nekako nadraslo temu o nestanku nekolicine studenata, tu, nekoliko kilometara odavde iz neke brvnare na lokalitetu Javorova kosa, za vrijeme dočeka Nove godine. Priča je vrlo vrlo bizarna, čak je i bizarnija od uobičajenih bajki iz te Kajkaviane, no ono što je najzačudnije, osim dvaju tijela nikada ni jedno tijelo tih studenata nije pronađeno, ni jedna kost, ni jedan komad opreme, ama baš ništa. Naime, to je rašomonska priča i Hana je naravno bila njome zadivljena, bio je to materijal po kojem je njezin Ivan mogao lako napisati još jedan roman, da priča istovremeno nije bila i stvarna i dijabolična. Kaže Hana da je stari koji je tada napisao tekst i objavio ga u Kajkaviani još i danas živ i da ga je sastavio od rukopisa, nekih dnevničkih zapisa koje je našao u toj šumskoj kolibi na Javorovoj kosi koji su, osim ona dva pronađena tijela, a kojima su usput rečeno, bile pojedene utrobe, no to nije nešto neobično, naime, u šumi vas sve želi pojesti, pa je moguće da se njima počastio jazavac ili čak i lisica, dakle, ti su dnevnički zapisi bili baš jedini dokaz mogućeg tijeka događaja te strašne večeri.

Stari se zove Martin i živi oko deset kilometara odavde, ima oko 86 godina te mi je Hana rekla, a tako joj je pak rekla Blažica, da je to vitalan udovac koji svaki dan sam odlazi u šumu.

4.

Nije bilo teško doći do Martinove kuće. Nalazila se zaista desetak kilometara izvan sela, tj. nikome na putu, bila je okružena ogradom, a zacijelo kilometrima oko nje nije bilo ničega osim šume. Dvorište je čuvao veliki, ali naizgled prilično benigni šareni tornjak. Zacijelo mu se Hana ranije najavila, iako mi nije bilo logično da stari ima telefon, štoviše, mislila sam da stari živi gotovo u brvnari, kad je pred nama stajala velika, osamljena goranska kuća, izvana doduše obložena onim ružnim pločama, s jako kosim korovom, izgrađena najkasnije sedamdesetih, možda šezdesetih. On nas je dočekao na vratima, pas se odmah primirio, nije se čudio nama dvjema niti nas se posebno bojao.

Martin je bio nasmijan, gotovo je nevjerojatno koliko je izgledao drugačije i od mnogo mlađih mještana, onako mršav, skromno, ali uredno odjeven, s pogledom koji nije djelovao zombijevski, za razliku od mnogih s kojima sam se ovdje susretala. Odmah nas je pozvao u kuću, a već sam u predsoblju primijetila da je kuća puna alrauna, prepariranih vjeverica koje kao grickaju lješnjak ili sokolova koji se pripremaju za napad. Pretpostavila sam da je stari sam preparirao te životinje, no odmah me opovrgnuo, to je bilo djelo njegova brata, sada već pokojnog koji je tu živio s njima i koji je bio vrlo pasionirani lovac, ljubitelj gljiva, šume i izvrstan poznavatelj alrauna.

Dok je vani padao lagani snijeg (a kad u ovom kraju uopće ne sniježi?), doduše, bila je kasna jesen, pa je to i bilo primjereno, u kući je vladala ugodna toplina, pomalo omamljujuća, osjećao se neupadljivi miris dima, ali nikako onaj koji guši, štoviše, kuća je, iako u vidljivom kreativnom neredu, djelovala zapanjujuće organizirano i toplo, neobično za osobu u tim godinama. U kuću je ušao za gazdom i pas, što na selima nije baš uobičajeno, to mi je bio znak da ovaj čovjek nije bio pravi mještanin. Ili da se formirao negdje drugdje, znala sam to po sebi. Moja mama tjera mačku ili psa iz kuće, ja ne.

“Dolazi mi jednom tjedno jedna žena koja sve to uredi, znate, kad ste udovac i kad ste mojih godina, teško se brinuti i za sebe, a kamo li za kuću, no ne žalim se…” reče dok nas mahanjem ruke pozivao da ga slijedimo.

Poveo nas je u svoj dnevni boravak, veliku sobu posve prekrivenu brodskim podom, na sredini koje je stajao predivan globus na stalku, a na jednom je zidu bila zaista lijepa reprodukcija jedne stare karte, mislim da je to neko 16. stoljeće, pisalo je Typvs Orbis Terrarvm, a koja je prekrivala poput tapete cijeli zid. Na njoj su bile oznake i linije koje je, tako sam pretpostavljala, stari povlačio, stvarajući tako neku mrežu, ne znam ni sama kako bih to nazvala, neki raster koji mu je očito nešto značio. Na suprotnoj strani, s pogledom na jug nalazio se ogroman stakleni zid, prozor koji davao puno svjetla, vjerujem i nešto topline za sunca, a pored njega su bile palme, dracene i fikusi.

“Znam zašto ste ovdje, pa ću vam najprije ispričati o događaju, a zatim ću prijeći na pretpostavke. O tome sam napisao i knjigu”, doda i baci na stol jedan samizdat, uvezan u neki zeleni papir, vrlo jeftine, nekvalitetne izrade, klaman u hrptu, “...u kojoj sam i malo šire ušao u problematiku koja vas zanima. Ali nije ovo samo naklapanje, postoje i puno egzaktnije stvari…”

Naravno, nije me čudila ova njegova upućenost. Hana je zacijelo na telefon sve ispričala, sve što je željela znati i tko zna što još, moguće da je spomenula i svoju “medicinski potpomognutu oplodnju”, iako ne znam koja bi veza bila između ovih dviju tema.

“U tekstu u Kajkaviani sam dao samo opis događaja, ali dio pretpostavki o njemu nisam iznio. Jednostavno, mislim da nije bilo vrijeme, znate, neke stvari morate pustiti vremenu. Priča je strašna, ali nije nelogična. Ima neku svoju inherentnu logiku.”

Stari je za seoskog žreca govorio vrlo mudro i školovano. To se vidjelo zapravo čak i u onom prvom dojmu, kad nas je dočekao i primio. To je ono što sam voljela, barem sam mislila da volim na Ivanu. Prije nego smo stigli, Hana je rekla da je on doktor psihologije ili psihijatar, ali da se još ‘80. totalno povukao iz svega, naime, već je tada ostao udovac.

“Moja je žena nestala upravo ovdje, u mjestu”, i pokaže prstom na manju kartu mjesta koja je stajala na stolu, a bila je iskrižana onim istim linijama. “Točno iza kapelice. Pretpostavljam da je počinila samoubojstvo. Nikada je nismo našli. Nemam djece, znate, ali ona je bila strahovito uznemirena ovim događajem. Moram biti iskren, ja imam neke posredne veze s tim događajem, naime, to su bili mahom moji studenti. Znalo se to, ali ovo nije bio dio nikakvog rada, nikakvog eksperimenta, ovo nije izravno imalo veze sa mnom. Problem je u tome da je ona mislila da ima. Nije to tako verbalizirala, ali osjećalo se. Godinama. Do tada sam se bavio elementima psihologije ličnosti, pa tako nisam ni najmanje bio uronjen u ove vode, mislim na ovo što sada proučavam već preko trideset godina.”

Naravno da je na tren nastala nelagodna tišina dok on nije odjednom živnuo i pitao nas želimo li čaja. Odmah sam rekla da može, ne bi li se razbila teška atmosfera.

“Stvari stoje posve drugačije nego što sam nekada mislio. Moje su postavke iz mladosti, znate, tada je sve bilo orijentirano na biologiju, na to da postoje neki biološki markeri koji razlikuju normalnost od nenormalnosti, no to se pokazalo posve krivo, posve promašeno. Glupo. Ali zato mi je trebalo triježnjenje, možda vam se ovo čini jadno…” zastao je. “Mislim, možda vam se čini jadno da netko tko se znanstveno bavio psihologijom, štoviše, moja je”, napravio je navodnike rukama “karijera bila u ulaznom smjeru, žena i ja smo imali sve, ali… da, tada se dogodila ta tragedija, taj veliki događaj, ta stvar koja je doslovno cijelu Rijeku zavila u crno, bila je to stvar gotovo ravna onome kada je izbio požar u rodilištu. Dogodilo se to nekoliko mjeseci ranije, tragedija za tragedijom, znate takvi vas događaji ne mogu ostaviti ravnodušnima. Kao danas se sjećam, te su bebe poginule u ožujku 1975., ovi studenti 1976. na samom početku godine.”

“Čekajte!” prekine ga Hana. “Zar mislite da je ono u rodilištu bilo nešto namjerno?”

Ja nisam znala ni za jedan od ovih događaja.

“Ne, ne”, odmahne stari rukom. “To je znak da je došlo do nekog velikog disbalansa u homeostazi: smrt djece u požaru, dakle, žrtva paljenica, i nedugo poslije toga krvna žrtva ovih studenata, mojih studenata koji su kao za vraga morali baš tu proslavljati novu godinu… i to u toj vražjoj kolibi... Ali, s vremenom sam shvatio, te se stvari ne mogu spriječiti… I da, shvatio sam, a radio sam najprije s roditeljima čija su djeca poginula, i moja je žena radila s njima, hoću reći, shvatio sam da su to stvari koje se tiču svih nas. To su neslučajne slučajnosti.”

Moram priznati da sam se malo gubila u tome što je govorio, a činilo mi se da je i s Hanom slično. Kao da je za prvi događaj znala, ali za ovaj drugi nikada nije čula. Pila je čaj i zurila u njega, a on je prekrštenih ruku i gotovo suznih očiju gledao u pod.

“Stvar je u tome da ništa nije biologija. To jest, ona je nešto, ali nije najvažnija. Biologija je posljedica nečega većega, ona je neka vrsta interferencije unutar polja nesvjesnog. A kad smo već kod Junga, tu su stoga i ove alraune. Znate što su te alraune?” zastane na trenutak pa nastavi: “Kratko i jasno, one su živi simboli duha, ali s druge strane, ne s ove, već s one druge strane. Odmah prelazim na stvar, život na našoj ravni, dakle, ovoj gdje mi sjedimo i pijemo čaj, on nije primaran. Mi živimo istovremeno u potencijalu, u mogućnosti niza oblika. Ovisi o nama. A ova šuma, ove alraune, ovo ‘pjevanje šuma’, to je samo pupak, ono mjesto gdje posebno senzibiliziran čovjek može ući u bit stvari, otvara se prolaz između svjetova. Ove su alraune duše koje simboliziraju one koji su na ovoj ravni pali. Zato su one žive. One stvarno žive. Mrtvi nikada ne umiru, to ste shvatile? Jeste li izgubile koga bliskoga?”

Ovo je djelovalo ludo. Kratko i jasno, ovo je djelovalo kao da sam upala u Ritam zločina među one scene kada Fabijan objašnjava svoje algoritme po kojima će se dogoditi zločin, dakle, mora postojati neki algoritam, no Martin je za razliku od Fabijana djelovao flegmatičnije, manje angažirano, melankolično, nije to bio onakav sluđeni kolerik, no njegove su riječi, kada se sve zbroji i oduzme, bile baš takve, lude. Ipak, Hana je to gutala s nevjerojatnom radoznalošću, vidjelo se to na njezinom licu, tenu, na očima, pokretima rukama. Nakon toliko vremena, činilo mi se da sam u njoj vidjela mrvicu radosti, ne onu egzaltiranu iz trgovačkog centra, nego pravu, istinsku zainteresiranost za nešto, za ovo, za ovaj “ritam žrtvovanja” o kojem je govorio Martin.

“Riječ je o žrtvi. Mi je simbolički više ne razumijemo, ali ona uvijek postoji. Mislite da slučajno ginu ljudi na cestama?” kao da je pitao samoga sebe te si odmah odgovorio: “Ni slučajno, oni ginu po programu koji se odvija u dubljem sloju njih samih, u njihovoj nesvijesti, a samim time i u kolektivnoj nesvijesti cijelog čovječanstva, pa zatim i planete. Znate”, sada je skočio na drugu temu, “znate koji je bio najveći trik u komunizmu?”

Pogledale smo se.

“Ne u tome da nema Boga, jer izvod toga zaslužuje malo više od dijalektičkog materijalizma. Ne, najveći trik čak nije bio ni u tome da je bilo zamaskirano postojanje njegovog mračnog, tamnog i podjednako moćnog brata, na vraga mislim, štoviše, sva se moralna ispravnost monopolizirala kod male skupine privilegiranih, dok se druge olako označavalo ‘zlom’, pa smo imali i imamo inflaciju ‘zlih’, jel’te, i monopol na ‘dobro’. Uostalom, to nije samo stvar komunizma, on je samo najgluplja manifestacija te filozofije. Postoji svijet koji vidite i jednako moćan svijet koji ne vidite, a kako ga ne vidite, ne shvaćate da on postoji, štoviše, da je on oblikotvoran za ovaj vanjski svijet i obrnuto. Ali važan je…”

Gledao nas je, znajući da mislimo da je lud.

“...Balans”, odgovori. “Ravnoteža vraga i boga, vrag i bog su jedno, samo jednome vidite djela u materiji, jer vrag je pao, on je na najnižem stupnju postojanja, pa mislite da je to normalno, a drugome vidite djela u empatiji, ona nisu od ovoga svijeta, samo se pomaljaju iz samilosti i ljubavi.”

Tu je zastao i onako nas je gledao očima koje su bile pune suza. Pomislila sam da laže, no nekako sam shvatila da je riječ o strasti.

“No za njega, dakle, za tu nadstvarnost, ljudska je egzistencija ništa”, nastavi Martin. “Ona je kap iskustva. I da bi se namirila ta samoproždiruća priroda, ona zahtijeva žrtvu. Kada je disbalansa koji čovjek proizvodi svjesnom namjerom sve veći, žrtva postaje sve masovnija. Tada s male skale, a to su ona ubojstva u crnoj kronici, tada prelazimo na terorizam, pa na rat.”

Tada se obrati Hani:

“Pobunite se, Hana! Vaša je bol velika jer se ne bunite. Jer pristajete na igru u kojoj niste svoji. A niste svoji jer ne slijedite san. Morate slijediti san. On vas vodi. Ako se čovjek ne pobuni, ostaje mlakonja, slabić, guravac, budite iskreni prema sebi, tko su vam privlačniji, kršitelji normi, pobunjenici ili dobri, fini službenici i namještenici? Volite li vi dobre štrebere ili opake tipove? Je li vaš muž mlakonja ili je muškarac?” pitao je stari Hanu navodno neodređeno, ali činilo se da je jako određen.

Ona je samo šutjela, pa je pognula glavu kao da joj je neugodno od tog “neodređenog” pitanja.

“Imate li pravo, pitam vas, imate li pravo čekati da vas on namjesti ovdje ili ondje…” nastavio je stari. “I da, nije stvar u njemu, stvar je i u vama. U nečemu što se može nazvati podređivanje i nadređivanje, dominacija i podređenost, kako želite…”

Hana kao da nije shvatila što joj želi reći. Gledala ga je pomalo tupo, kao da ne razumije o čemu govori ili se pravila da ne razumije. Ali meni je bilo jasno, njemu je bilo jasno. Radilo se o Ivanu, radilo se o toj mučnoj vezi u kojoj, ma nije tu bilo nikakvog vidljivog zlostavljanja, daleko od toga, ali radilo se o toj vezi u kojoj je ona bila samo “lutkica” za pokazivanje, bila je to suptilnija razina zlostavljanja, ali ipak zlostavljanja. Ne znam je li Martin sumnjao isto što i ja, ali ja sam to duboko osjećala u sebi, to da je Hana samo paravan. Ništa više od toga. Ivana sam predugo poznavala da ne bih imala temelja za svoje uvjerenje.

“Pobuna ima dvije svrhe: prva je da se pokažeš da jesi, da postojiš, da te ima, da postoji tvoj glas, druga je da svrgneš opresora i da preuzmeš njegove insignije moći. Najvažnija svrha je da razneseš strah. Jedini slobodan čovjek je onaj koji se ne boji. Ne mislim ludo ili glupo hrabar, nego kojega nije strah. Gdje god i kako god živio. Vas je strah da ne razvrgnete naizgled sretnu sadašnjost. Ali, ako želite dobro sebi, to morate razgrnuti. To je prirodno, nema u tome ništa zlo, to je najnormalnija stvar, jer da nije tako, svijeta ne bi bilo…”

Tada je naglo zastao i opet bacio pogled prema podu, naizgled djelujući kao gleda u prazno. Kao da je nakon godina i godina imao kome održati predavanje iz životno stečene mudrosti. Ne one školske, nego stvarne. One koju je godinama stjecao kroz razmišljanje o patnji, prirodi i milosti, kako je rekao.

“Čovjek koji se buni pati. Njegova je patnja iskonski osjećaj ‘biti čovjek’, svaki drugi osjećaj je ‘biti dijete’. Biti zaštićen je biti dijete, biti nesposoban mlitavac. Biti čovjek znači čak i to da ćete junački pasti. Živjeti sto godina kao mlitavac je sranje i nije vrijedno jer se nije ništa dobilo ni učinilo s time. Pokušati, pa makar posrnuti, makar pasti, to je smisao. I čim čovjek uzmogne jednu stepenicu, treba doći na drugu, ta je još veća, teža, strmija i viša. Na tom putu, čovjek do krajnje ekstenzije svoga sebe dostiže ono što će za nekoliko generacija značiti ‘novi čovjek’.”

Imala sam osjećaj da sam na nekom predavanju, recimo to tako “melankoličnog” predavača, pa sam, a vjerujem i Hana zajedno sa mnom, napokon poželjela da krene s tekstovima, s onim zbog čega smo došle, odnosno, zbog čega je ona došla. Htjela sam vidjeti ta pisma, te zapise, no stari nije završavao svoje izlaganje.

“Znate, ja sam nesuđeni klerik. Ja sam trebao svršiti teologiju”, tu zastane nakon što je izgovorio tu dvosmislenu riječ "svršiti" i nastavi: “...Pa osim o psihologiji ili kritici tada jako modernog Basaglie s kojim se samo načelno slažem, dakle, mogu govoriti i o ovome. Postoje u teologiji tri pojma, od kojih se svi na neki način pojavljuju u suvremenoj psihijatriji. Prvi je kerigma, znači svjedočenje, ali ne svjedočenje i najavu da ja vama kažem nešto, nego svjedočenje koju sami spoznajemo po prethodnoj pritiješnjenosti, stisnutosti, zgnječenosti, zdrobljenosti. Drugi je metanoja, znači obraćenje, znači istinsko shvaćanje uloge sebe i višega sebe, svoga smisla, ali kroz prethodno drobljenje i rušenje, pad, nakon kojeg dolazi sastavljanje. I treći je eshaton, izlaz, spasenje. Sva su tri pojma iz teologije, ali su sva tri sadržana u našim životima. Ne možemo pobjeći od njih. Čovjek cijelu svoju povijest postoji u dvjema krajnostima: pobuni i konzerviranju sigurnosti. U ovome drugome je pravi stručnjak. Ovo prvo… Prečesto krivo razumije. Pobuna je prije svega u nama”, tada opet nakratko stane: “A sada da prijeđem na tekstove.”

Stari je otišao negdje na kat, čulo se neko kopanje i prevrtanje kutija po sobi, bilo je jasno da je tražio, a nije mogao naći, no nakon desetak minuta spustio se s kutijom za cipele na kojoj je pisalo flomasterom “Javorova kosa, 1976.”, kao da je imao cijele zbirke takvih događaja, pa ih je katalogizirao, zavodio, tražio uzročne, a još više simboličke veze među njima. To je, uostalom potvrđivala ona mreža na karti.

“Ovo nisam otvarao godinama”, sjeo je za stol i otvorio kutiju. “Ovo ispod, ovi zauljeni i prljavi papir, ovi “lipa mill”, to su njihovi rukopisi. Ja sam ih našao što u kolibi, a što u šumi, a što kod drugih mještana, posvuda su bili, tko zna koliko ih nisam našao. Bio sam ih davao supovcima, ali oni su rekli da ih te pizdarije drogeraša i hipija ne zanimaju. A ovo sam ja prepisao i probao složiti kronološkim redom, i po rukopisima sam nastojao dešifrirati tko je tko i što se dogodilo. Ali, dat ću to sada vama, probajte vi. Ja samo znam da manje-više ništa ne znam. Pojela ih je šuma. I da, ona dva tijela koja smo našli, jedan je bio muškarac, a drugi je bio žena. Bili su bez krvi i posve pojedene utrobe. Bez kapi krvi. Plavi. Drugi nisu nađeni nikada. Zamislite koji paradoks - njihovi roditelji su sretni jer imaju grob. Ovi ostali nemaju. Nemati groba je teško. Znam kako je to.”