Dogovorili su se konačno oko imena. On je htio po svom djedu, ona je htjela nešto izuzetno, nešto posebno, drugačije, nešto što će obilježiti karakter njenog djeteta. Ime je znak – ponavljala je stalno. Na kraju, nakon mnogo dana i neprospavanih noći, nakon mnogobrojnih izljeva bijesa, prolivenih suza, svađanja, mirenja – dogovorili su se. Konačno.
Bit će Filip! Nije istina po djedu, nije ni posebno ali je znak. I zajednička odluka – dobra polazna točka za harmoničnu obitelj.
Dijete se rodilo. Muško. Kao što se i očekivalo. Prvo pa muško. Krenuo je upisati ime djeteta u matičnu knjigu. Sreo je prijatelje, kompiće, jarane, susjede, poznanike.
Kad su ga u uredu pitali kako će se dijete zvati nije se mogao sjetiti. Bilo mu je teško stajati, tražio je mjesto gdje bi sjeo.
– Sjednite na stolicu iza Vas, možda ćete se tako lakše prisjetiti – rekli su mu smijuljeći se njegovom stanju. On nije ništa primijetio, samo je pokušavao prodrijeti kroz sjećanje na trenutak dogovora o imenu. I uspio je! Sjetio se! – Pa normalno! – pomislio je – zašto uopće razmišljam? Znam kako će se zvati! Onako kako smo rekli!
Filip je rastao u obitelji koja je isto rasla. Dobio je sestru i brata za čija se imena nije trebalo dogovarati. Jednostavno su se zvali onako kako je otac rekao da će se zvati. Majka je uglavnom šutila i brinula se za njih. Oca nije bilo, a kad ga je bilo izgledalo je da je bolje kad ga nema. I majka je bolje izgledala kad ga nije bilo.
Filip je napunio godine za polazak u školu. Pri upisu u školu je trebalo priložiti dokumente. Jedan od njih bio je izvod iz matične knjige rođenih.
Filipa više nema. Zapravo ima, ali nije više Filip. Mi ga i dalje zovemo File, Fićo, Fifi, i on se odaziva na te nadimke. Ali već tridesetak godina njegovo službeno ime je Alojz. Lojzi. Lojzek.
Alojz je uzgajivač konja, ima svoj centar za rehabilitacijsko jahanje, školu jahanja, uzgaja konje za natjecanja… Ne, ne… ma to je samo pomisao kako bi ova priča trebala završiti. Kad bi ime bilo znak. Filip, na grčkom Φιλιππος (Philippos) znači ‘prijatelj konja’.
Lojzek je lokalni pijanac, klošar, vidim ga svako jutro kako žicari pred lokalnim dućanom. Kad me sretne, ne prepoznaje me. Ne, ne pretvara se on da me ne prepoznaje. Pozdravim ga, on se razveseli i kaže – E, imaš kaj sitnog? – Jednostavno se ne može sjetiti da smo išli u osnovnu školu zajedno. Možda zato što je to bilo prije "samo" 45 godina. A možda mu je zaboravnost genetsko naslijeđe. Pitam se - sjeća li se svog pravog imena, onog koje je dobio kao znak. Mogao bih to pitati njega, al' jebiga, ne da mi se, žurim poslom. Sjedam u automobil i uključujem radio s kojeg The Clash zaruže - What the hell is wrong with me? I’m not who I want to be...
Pritišćem papučicu gasa jer se gasi zeleno svjetlo na semaforu i razmišljam o tome koje li je moje pravo ime – ovo koje imam (ovo koje je bilo moderno i izuzetno u vrijeme mog rođenja) ili ono drugo, ono koje je znak? Ono kojim bih da me zovu tamo negdje gdje vibracija te kombinacije glasova nešto i znači. Osjećam vibraciju u džepu i vadim mobitel, šef me zove iz ureda, želi znati jesam li završio onaj elaborat koji mu treba za sastanak sutra, jesam li kolegici objasnio što će se dogovoriti sa strankom idući tjedan kad ću ja biti na godišnjem, jesu li na gradilištu dobili sve nacrte od projektanata da konačno mogu tu jebenu oplatu početi postavljati, jesu li... pa zar mora on na sve misliti... ne zna više ni kako se zove, da nam svima pizda materina nesposobna...!
- What's my name naaaame...naaaame....naaaame.... - dere se Joe Strummer dok u desnu stranu mojeg automobila upravo udara deset-tonski kamion Volvo i gnječi lim, sjedalo i još neki ku*** ravno na mene, a mene jebeno sram jer se zovem Rupert!
Dijete se rodilo. Muško. Kao što se i očekivalo. Prvo pa muško. Krenuo je upisati ime djeteta u matičnu knjigu. Sreo je prijatelje, kompiće, jarane, susjede, poznanike.
Kad su ga u uredu pitali kako će se dijete zvati nije se mogao sjetiti. Bilo mu je teško stajati, tražio je mjesto gdje bi sjeo.
– Sjednite na stolicu iza Vas, možda ćete se tako lakše prisjetiti – rekli su mu smijuljeći se njegovom stanju. On nije ništa primijetio, samo je pokušavao prodrijeti kroz sjećanje na trenutak dogovora o imenu. I uspio je! Sjetio se! – Pa normalno! – pomislio je – zašto uopće razmišljam? Znam kako će se zvati! Onako kako smo rekli!
Filip je rastao u obitelji koja je isto rasla. Dobio je sestru i brata za čija se imena nije trebalo dogovarati. Jednostavno su se zvali onako kako je otac rekao da će se zvati. Majka je uglavnom šutila i brinula se za njih. Oca nije bilo, a kad ga je bilo izgledalo je da je bolje kad ga nema. I majka je bolje izgledala kad ga nije bilo.
Filip je napunio godine za polazak u školu. Pri upisu u školu je trebalo priložiti dokumente. Jedan od njih bio je izvod iz matične knjige rođenih.
Filipa više nema. Zapravo ima, ali nije više Filip. Mi ga i dalje zovemo File, Fićo, Fifi, i on se odaziva na te nadimke. Ali već tridesetak godina njegovo službeno ime je Alojz. Lojzi. Lojzek.
Alojz je uzgajivač konja, ima svoj centar za rehabilitacijsko jahanje, školu jahanja, uzgaja konje za natjecanja… Ne, ne… ma to je samo pomisao kako bi ova priča trebala završiti. Kad bi ime bilo znak. Filip, na grčkom Φιλιππος (Philippos) znači ‘prijatelj konja’.
Lojzek je lokalni pijanac, klošar, vidim ga svako jutro kako žicari pred lokalnim dućanom. Kad me sretne, ne prepoznaje me. Ne, ne pretvara se on da me ne prepoznaje. Pozdravim ga, on se razveseli i kaže – E, imaš kaj sitnog? – Jednostavno se ne može sjetiti da smo išli u osnovnu školu zajedno. Možda zato što je to bilo prije "samo" 45 godina. A možda mu je zaboravnost genetsko naslijeđe. Pitam se - sjeća li se svog pravog imena, onog koje je dobio kao znak. Mogao bih to pitati njega, al' jebiga, ne da mi se, žurim poslom. Sjedam u automobil i uključujem radio s kojeg The Clash zaruže - What the hell is wrong with me? I’m not who I want to be...
Pritišćem papučicu gasa jer se gasi zeleno svjetlo na semaforu i razmišljam o tome koje li je moje pravo ime – ovo koje imam (ovo koje je bilo moderno i izuzetno u vrijeme mog rođenja) ili ono drugo, ono koje je znak? Ono kojim bih da me zovu tamo negdje gdje vibracija te kombinacije glasova nešto i znači. Osjećam vibraciju u džepu i vadim mobitel, šef me zove iz ureda, želi znati jesam li završio onaj elaborat koji mu treba za sastanak sutra, jesam li kolegici objasnio što će se dogovoriti sa strankom idući tjedan kad ću ja biti na godišnjem, jesu li na gradilištu dobili sve nacrte od projektanata da konačno mogu tu jebenu oplatu početi postavljati, jesu li... pa zar mora on na sve misliti... ne zna više ni kako se zove, da nam svima pizda materina nesposobna...!
- What's my name naaaame...naaaame....naaaame.... - dere se Joe Strummer dok u desnu stranu mojeg automobila upravo udara deset-tonski kamion Volvo i gnječi lim, sjedalo i još neki ku*** ravno na mene, a mene jebeno sram jer se zovem Rupert!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.