sinoć mi je u knjižnici
na glavu pala debelo ukoričena knjiga
teška gotovo četiristo stranica
u prvom sam trenutku htio nazvati odvjetnika
da od grada tražim odštetu
za ludilo nastalo uslijed potresenog mozga
ali onda sam sve to sagledao
kao neočekivani znak
i posudio taj dar s neba
podignuo sam pogled jutros
s Aprila u Berlinu
i kroz prozor autobusa
ugledao neku šarenu kuću
i Samoborsko gorje iza
kako se proljetno zeleni
hoće li mi nedostajati ovi trenuci?
“Moj život više nije kratak.”
govori Daša dok prelazi Möckernbrücke u travnju
i ja je potpuno razumijem:
sve ono prošlo
pa makar izgledalo duže
nije ništa ništa nije prema ovim
svakidanjim čvornatim buđenjima
što s grkošću nadiru iz grlenog grotla
danas sam u autobusu pomislio na smrt
kao nikad dosad u životu
smrt kao konačni zaborav
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.