Svijete, nemam dovoljno široke ruke da te zagrlim
– napisala je jednom u liku
neke pjesnikinje ili nekog pjesnika,
nitko se više toga ne sjeća.
Danas skutrena u ćošku memljivog sobička
prebire šarene staklene perle
skupljene po raznim sajmištima,
buvljacima,
otpadu…
Zalud još širina i dubina
od Zagreba preko Tokya do Berlina,
njezin palimpsestski pogled iznuren je
svakim novim danom života,
njezine su ruke kao visoravni
nastale orogenim procesima,
njezino je lice kost
prekrivena izgužvanim pergamentom.
Hrabra u traženjima sebe,
izgubljena u samopotvrđivanjima,
ostala je samo riječ, gotovo psovka,
jad i žuč.
Nisam imao dovoljno široke ruke da te zagrlim,
nit’ bijah dostatno čvrst
i podatan istočasno, da te ispunim.
Strah me je biti ti otac, dijete.
Strah me je biti ti dijete, svijete.
________________________________________________________________
* “Umjetnost živi unutar prepreka koje sama sebi postavlja, a umire unutar tuđih.”
Albert Camus
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.