Igor Petrić | Daleko od „onih“ koje ne prihvaćamo

Ogledalo svjesnosti
nakošeno visi
s raspucanog zida
stare
i od vlage pljesnive sobe
u kojoj, nekad davno plesale su sjene,
pozivajući na toleranciju
i odbacivanje gluposti s kojom
baš i nismo u dobrom odnosu,
jer guši i tjera u ludilo bijesa, očaja,
a to ne prihvaćamo.

Raspucali zid,
ogledalo,
plijesan i sjene koje više ne plešu,
više ne postoje.
Suze o očima.
Suze na rukama.
Uspomene skrivene u ogledalu savjesti
sakrij, sačuvaj i ne daj ih „onima“
koji žele ga razbiti, 
uništiti njegov odraz
i poruku što odašilje od čovjeka do čovjeka,
želeći nas pretvoriti u podobne,
male isprane ljušture
ograničenog mišljenja
s točno definiranim radijusom kretanja.