Prije su se slike znale postavljati ukoso. Danas toga više nema. Nije se razmišljalo čemu to, ali se pokazalo korisnim. Takvu je sliku imala i moja baka, a na njoj, Srce Isusovo. U obitelji, jednoj od onih gdje se djeca prestanu brojati nakon prvog sina, bilo je dosta ženskadije. Najmlađa je bila vrag. Moglo joj se. Godine bez muža smekšaju red, ali je baka, kako je znala i umjela, dok je on zidao tuđe dvore, držala na uzdama svoju sirotinju. Nadnica je stizala tiho. Tako se i raspoređivala. Nije bilo izobilja, no na toliko usta, svega je bilo uknap.
Iz dječje se sobice, u odrazu slike, mogla vidjeti ostavica. Tako su djeca i doznala da ona na najvišoj polici čuva rijetka blaga - brašno, kavu, Divku i šećer u kocki. Kalauz je držala u desnome džepu šotane. Pazila ga je kao da je zlatnik, a ne tek komad stara željeza. Otključavala bi polako, kad svi pozaspu, i odvajala namirnice za sutra. S takvom se pažnjom još samo na misu išlo. Kao da su to jedine dvije stvari koje te drže na životu.
Najmlađa je u pržini pronašla sličan ključ. I probala. Ostala djeca nisu imala dovoljno ludosti za takvu hrabrost. No kad su vidjela da ključ odgovara, prema sestri su osjetila strahopoštovanje. Kad bi baka otišla u polje, djeca bi ulazila unutra i mirisala. Nije bilo mjesta za svakog, pa su se smjenjivala, i svakom se činilo da se baš prethodni naudisao više. Kako nisu mogla dohvatiti policu pri vrhu, najmlađoj bi pravila ‘lupeške’, dok bi ona krunila kocke šećera s kraja kutije. Par trenutaka bi u tišini čuo samo srca i škripanje zubi.
Potrajala bi ta slast i duže, da stric, kao što je običavao, nije došao pogledati treba li joj što za djecu, i zaželio kavu. Baka je ponijela tronožac, otključala ostavu i mašila se za šećer. Prvi red se urušio. Za njim i ona. Stric je dobio kavu, što i dolikuje, u malu šalicu, sa šećerom na rubu. Moja je majka dobila batine koje i danas pamti. Ne po snazi, jer baka dotad nije znala kako se djeca tuku, nego po umoru u očima koje su do dugo u noć tražile oprost pod onom slikom.
Natali Šarić (iz zbirke RĐA)
Iz dječje se sobice, u odrazu slike, mogla vidjeti ostavica. Tako su djeca i doznala da ona na najvišoj polici čuva rijetka blaga - brašno, kavu, Divku i šećer u kocki. Kalauz je držala u desnome džepu šotane. Pazila ga je kao da je zlatnik, a ne tek komad stara željeza. Otključavala bi polako, kad svi pozaspu, i odvajala namirnice za sutra. S takvom se pažnjom još samo na misu išlo. Kao da su to jedine dvije stvari koje te drže na životu.
Najmlađa je u pržini pronašla sličan ključ. I probala. Ostala djeca nisu imala dovoljno ludosti za takvu hrabrost. No kad su vidjela da ključ odgovara, prema sestri su osjetila strahopoštovanje. Kad bi baka otišla u polje, djeca bi ulazila unutra i mirisala. Nije bilo mjesta za svakog, pa su se smjenjivala, i svakom se činilo da se baš prethodni naudisao više. Kako nisu mogla dohvatiti policu pri vrhu, najmlađoj bi pravila ‘lupeške’, dok bi ona krunila kocke šećera s kraja kutije. Par trenutaka bi u tišini čuo samo srca i škripanje zubi.
Potrajala bi ta slast i duže, da stric, kao što je običavao, nije došao pogledati treba li joj što za djecu, i zaželio kavu. Baka je ponijela tronožac, otključala ostavu i mašila se za šećer. Prvi red se urušio. Za njim i ona. Stric je dobio kavu, što i dolikuje, u malu šalicu, sa šećerom na rubu. Moja je majka dobila batine koje i danas pamti. Ne po snazi, jer baka dotad nije znala kako se djeca tuku, nego po umoru u očima koje su do dugo u noć tražile oprost pod onom slikom.
Natali Šarić (iz zbirke RĐA)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.