Daniela Bobinski | Duša pjesnička

Drugačija je.
Široka je. Kao pod nebom prostrt horizont.
Duboka je. Ne vidiš joj dna.
Meka je. Kao dječji obraz.
Nježna je. Kao pad lati.
Rijetka je. I jer je takva,
teško ju je sagledati.
I mada riječju vrijedno crta
pred naše oči te neizmjerne svjetove koje vidi
nikada je se ne može do kraja razumjeti.

Stoga samotna je.
Zapletena u mnogobrojne  misli koje je se razrastaju u njoj.
Vidi više. Osjeti sve.
Stoga ranjiva je.
Neoprezne strijele
otisnute s bezobzirnih usana u njoj su zarinuta koplja.
Ali nije slaba.
Mnoge, o tako mnoge preživljene rane, osnažuju je.
U sebi nosi nevjerojatan paradoks:
što je nježnija, to snažnija je.
Toliko puta je pomislila:
ova je ta rana koju neću izdržati,
ovo je ta koja će biti uzrok moje smrti.
I nije samo bol,
sreća, zanos može im biti uzrokom kraja.
Jer tako krhke
u sebe primaju silan i  veleban svijet.
Al opet i opet, sve podnesu i prežive.
Uza sve, njihova žudnja za ljepotom ne prestaje.
Nije lako biti ona.
Ovaj svijet takve ne voli.
Čuju previše, vide predaleko, osjećaju preduboko,
razotkrivaju laži, razgolićuju pomno zamaskirane istine,
besramno ljube, s ponosom čak i gube.
Navike na uvrede i rane ne možeš ih pošteno ni povrijediti.
Mržnja spada s njih kao mraz sa stabala u sunčana jutra.
I znaju one: rijetki su koji ih doista vole.
Kao da su same krive za golublja srca,
za oči košute, za krila orlova.
A nisu.
Ni jedna nije tražila taj dar,
ni nepobjedivu  želju da mu plodove dijeli.
Ipak, svijet ih osuđuje.
Na samoću, na izgnanstvo, na ropstvo jednoličnosti.
Imam takvu dušu.
Priznajem.
I da hoću, sakriti se ne da.
I da hoću, ukrotiti je ne mogu.
Širi krila kad poželi,
rasprostire se kojekuda,
ljubi bez zadrške,
srlja ko oduševljeno dijete,
vjeruje svakome,
i nakon stotog udarca ustaje.
Imam je.
Bijelu pticu.
Modri val.
Vihor zaigran.
Žarko sunce.
Uzavrelu krv.
Rosnu travu.
Cestu.
Vrtlog.
Mirnu rijeku.
Leden grč.
Posrtanje.
Let.
Dah na izmaku.
Drhtaj.
Neizmjerni zanos.
Vatromet boja.
Kristal svete vode.
Tišinu.
Mukli odjek otkucaja.
Vodopad.
Simfoniju.
Ptičji pjev.
Titraj.
Plam.
Još mnogo je…
Ali, bezazlena je.
Ne zaboravi na to.
Nema razloga sem obijesti da joj se naudi.
I zato, pusti , neka je.
Bezazlena je.
Pusti.
Ne boj se njene snage:
neće je upotrijebiti za zlo.
Ne boj se njene slabosti:
sjeti se, teško slomljiva je.
Ne boj se njena stiha:
to je tek pamflet sanjarski,
koji rijetki slušaju,  u kog nitko ne vjeruje,
i koji među ljudima nikada zaživjeti neće.
Ne boj se njena zanosa:
njime se zanose samo njoj slični,
oni, oduvijek malobrojni.
Ne boj se njenih ptica:
sigurna su kraj njih tvoja zemaljska blaga,
njima je široko nebo dom,
njihova je pjesma samo da drži duše budnima.
Ne boj se.
Ona je kao cvijet,
stvorena samo za ukras zemlji.
Da proklija, da izraste, da cvate, da sjeme ljepote posije i uvene,
od klicanja do svenuća zaljubljena u sunce.