Kolumne

petak, 20. srpnja 2018.

Biljana Kovačević | Oda paradajzu


Obožavam paradajz! I kruh s masti!
Ma kakvi žablji kraci!

I dok mi se topi u ustima
zatvorim oči da ga bolje osjetim! Sva se prepustim!
Na um mi padoše one igre gdje se cijeli dan gađaše njime.
Kakav grijeh!
Ja bih ga odmah svrstala u sedam smrtnih.
Moje oči ne mogu gledati kako ga bezdušno hvataju
S jednom pa s obje ruke pa gađaju sve oko sebe.
Sve dok se on raspada u tisuće komadića 
i ne završi u jednoj bezobličnoj crvenoj kaši.
Ta krv njegova što bi trebala našim žilama kolati
snagu nam dati, u bescijenje se rasipa.
I svi vrište od uzbuđenja, dižu ruke da se zaštite
od udarca njena.
A ne čuju njegov vrisak što se širi svemirom.
Ta tko njega zaštititi može od udaranja,
od raspadanja, od odlaska u ništavnost?

I dok se gore na nebu sastaju vrisci djece
umrle od gladi i njegov dok se masa sladi
u igri bez granice
Čuje se glas kraljice: „ Dajte im igara ako nema kruha!“
To jača snagu njihova duha dok želudac ružno cvili!
O mili, o dragi, o slatki plode!
Tebe je tvorac stvorio da jačaš ljude dok se kreću stazom
put željene slobode.
No mnogi odustaše da se slobodom hrane
njima je milije u blatu gaziti
Čak i kad se tuđe glave gaze. I pri tom baš na ništa ne paze.
Dok pohotno čiste crveno zdrobljeno tijelo sa svoga lica
i svojim bezdušnim uzvicima rastjeruju jata ptica
ni svjesni nisu da sebe tlače, da pristaju na svijet
u kojem dijete plače
za koricom kruha
za toplom riječi
zagrljajem što utjehu pruža
i vrtom punim mirisnih procvjetalih ruža
I crveno ulicama teče
dok se smiruju strasti i pada veče!






Nema komentara :

Objavi komentar