Marica Žanetić Malenica | U dolini Loire

„...Na lijevoj obali Loire u departmentu Indre-et-Loire danas se vide tek ostaci velikog kompleksa dvorca Amboise. Najstariji njegov dio sagrađen je na kamenoj litici u 11. stoljeću kao citadela, koja će čuvati most iznad rijeke i omogućiti naplaćivanje mostarine. Njegovo zlatno doba vezuje se za 15. stoljeće, kada ga je Louis XI. dao urediti za svoju obitelj... Privržen mjestu svoga djetinjstva Charles VIII. mu je obnovio bedeme i ograde i sagradio posebno krilo s velikim čeličnim balkonima. Kako je bio sklon talijanskoj školi angažirao je talijanske majstore i vrtlare koji su mu dali poseban štih. Tako su upravo graditelji ovog autentičnog kraljevskog zdanja, više grada nego dvorca, prvi uveli talijanski stil u dolinu Loire, i stvorili kralju tako žuđeni raj na zemlji. Njegov nasljednik, Louis XII., zaustavio je veće radove... Poznat po strasti za gradnjom François I. je nastavio kompletiranje i uređenje okoliša...

... Kako je zbog ovog događaja dvorac bio na zlu glasu kraljevi su ga izbjegavali, pa je tako 1613. godine srušen, a od građevnog materijala gradili su se drugi dvorci. Međutim, Napoleon I. je, srećom, naredio da se njegovi ostaci sačuvaju. Danas je to mjesto s izuzetnom zbirkom gotičkog i renesansnog namještaja...“

S grupom novinara, koji prate područje djelatnosti tvrtke u kojoj radim, hodočastim u proljeće 1998. dolinom Loire koja je poznata po brojnim dvorcima, ali i nuklearkama. Pozorno slušam mladog vodiča, koji govori hrvatski sa simpatičnim francuskim naglaskom. Volim ovu zemlju i njezin jezik poezije, ljubavi i žena, koji sam učila privatno u studentskim danima.

Nakon veličanstvenog Chamborda, nijedan od dvoraca koji su slijedili (Chenonceaux, Bloise, Chinon, Cheveny....) nije bio tako dojmljiv. Ali, kako se približavamo dvorcu Amboise nekako sva treperim. Srest ćemo se, On i ja, po drugi put!

Slušam, a ne čujem. Nije lako memorirati podatke o svim tim kraljevima, dvorcima i stoljećima kojima su pripadali. A one o krvavom Ambuaškom ustanku iz 1560., zbog kojega je dvorac bio na zlu glasu i skoro sravnjen sa zemljom, niti ne želim pamtiti. Neprimjetno napuštam grupu i tražim mjesto našega susreta. Znam, tu je negdje. Dolazim do velike terase izvan zidina. Pogled za bogove, koji su svojim očima mogli priuštiti tek njihovi ovozemaljski poslanici. Ugledah je! Korak usmjeravam prema gotičkoj kapelici sv. Huberta, građenoj krajem 15. stoljeća, u razigranoj gotici za vrijeme vladavine Charlesa VIII. na ostacima bivše obiteljske kapelice.

Ulazim sa strahopoštovanjem. Prema podacima koje sam pročitala, trebao bi tu svoj vječni san sanjati. Ukopavam se nad jednostavnom bijelom mramornom pločom i čitam mu ime. Sama, u miru njegova vječnoga počivališta, dozivam ga u mislima. Rođeni smo u istom mjesecu ovna (travnju), a dijeli nas točno pet stoljeća.   

Kako je završio upravo ovdje?! Tako što ga je kralj François I. uvjerio da u Francuskoj provede ostatak života. Na raspolaganje je dobio dvorac Clos Lucé, tri kilometra udaljen od Amboisea. U tom pitoresknom okruženju proveo je četiri zadnje ovozemaljske godine. Po vlastitoj želji sahranjen je u klaustru crkve Sv. Florentin u srcu dvorca. Nakon što je, za vrijeme Imperije, 1807. razrušen dio dvorca i crkva, njegovi ostaci preneseni su u ovu kapelicu 1863. Ničim ovaj skromni grob ne govori da ispod te elegantne bijele mramorne ploče počiva, ako već ne najveći, a ono svakako najsvestraniji um svih vremena. Na gornjem dijelu gleda me medaljon s njegovim reljefnim likom. Stojim bez riječi, pokreta, skoro da i ne dišem...

Prisjećam se našega prvog susreta 1970. Taman sam se dočepala punoljetstva kada smo išli na maturalno putovanje u London, Pariz i Veneciju. Za nas koji smo završavali treći razred prestižne splitske gimnazije, bio je to pravi jack-pot. Prvi put prelazimo granicu bivše države, prvi put letimo avionom, prvi put ćemo u praksi provjeriti iskoristivost školskoga znanja  stranih jezika. Uz to, zahvaćamo tri države i tri grada o kojima smo do tada tek sanjati mogli.

U Parizu smo ušli u Louvre. Kako vremenom nismo izdašno raspolagali, nekolicina nas je odlučila da nam je prioritet vidjeti Nju, a potom što stignemo. Slijedili smo upute ka dvorani. Sa strahopoštovanjem sam se približavala maloj slici zaštićenoj neprobojnim staklom i dodatno osiguranoj živom silom. Stala sam ispred nje, micala se lijevo, pa desno, pa opet lijevo... Pratila me je pogledom - gdje ja skokom, ona okom. Njezina vječna tajna i moja znatiželja napokon su se srele. Obasipala sam je upitnicima, poput onoga je li bila stvarna žena bogatog trgovca, jesu li njih dvoje bili grešni ljubavnici ili je sve ostalo na njegovim jednostranim, neuzvraćenim simpatijama. Ili je Ona, zapravo On, autoportret narcisoidnog umjetnika nesklonog ženama. Na sva moja nijema pitanja tek se zagonetno smješkala, onako kako to čini već stoljećima.

Nisam tada znala naziv tom mojemu stanju nekoga čudnog uzbuđenja, kad srce zalupa jače, a disanje postaje dublje, dok sam stajala ispred Nje. Poslije sam pročitala da ga nazivaju Stendhalovim sindromom, po poznatom francuskom piscu koji je prvi osjetio takve simptome susrevši se u Firenci, licem u lice, s djelima slavnih umjetnika. Ni Stendhal ni ja nismo umrli od koncentrata ljepote podastrte pred našim očima. Ali, ponijeli smo je u oku, svjesni da će je vrijeme razvodniti.

I dalje stojim kao ukopana ispred bijele mramorne ploče s Njegovim imenom. Više nisam sama. U međuvremenu pristigla je grupa s vodičem koji ne prestaje govoriti. Čujem, a ne slušam.