Kolumne

utorak, 5. lipnja 2018.

Nada Vukašinović | Utočište


Nema se  tu bogzna što reći, nije to za priču. Gledati samo naprijed i ne zavirivati više u zrcalo. Ne moram vama ja ništa govoriti, nikome ništa dokazivati. Ne priznajem nikakve dugove!

Starost ne vrijedi baš puno, samo se otpisuje  i odustaje.

Gubim zvukove i bliskost, a očekivanja su sve rizičnija. Mijenjam smjer i odlučujem se za sporost, podešavam ton i rasvjetu. Pažljivo biram zadnju rolu, jer skener nema milosti, očitava ograničenja i dotrajalost tijela. U odbrojavanje ulazi i čišćenje prostora od svoje prisutnosti i težine. Ne želim nikome ostaviti razvrstavanje, odvajanje i preslagivanje fragmenata svoga životopisa. Završit ću to sama, sve ću za sobom počistiti.

Gledam vijesti iz sata u sat, iz programa u program. Odlazim u krevet sa zadnjim vijestima i prognozom vremena. Gledam starije ljude koji se ne žele vratiti, jer nemaju kamo. Po cijenu vlastitoga života, ne vraćaju se svojoj kući. Traže novo utočište, a u očima im pustoš. Suzama ionako više nitko ne vjeruje.

Vijesti ne propuštam, ali zato propustim dan. Klizne mi kroz prste poput pustinjskog pijeska. Odustajem i od današnjeg dana, odustajem od današnje priče.

Uzaludno pogledavam niz ulicu. Nigdje ništa, nema novih zabilješki. Hodam kroz prazne sobe i poželim nekome otvoriti ulazna vrata. Tamno je, iako sat pokazuje podne. Ne vjerujem više satovima. 

Poštar na motociklu pred vratima s računima, smetlari odvoze plastiku u velikoj žutoj vreći, nekoliko reklamnih kataloga. To bi bilo sve za danas.

Rastežem žućkasti, beskrvni dan poput žvakaće do večeri.
 
Kad zatvorim oči, vidim svoj grad iz sjećanja, iako je sjećanje nepouzdano i sve je to možda obmana. Nekoliko nepotrebnih predmeta kupljenih na staroj tržnici još uvijek tvrdoglavo čuva svoj prostor u glavi. Sve je obavijeno maglom i sad mislim da su to ipak one slike koje vidim na televiziji.

Trebala bih ipak, otići tamo i uvjeriti se da taj grad još postoji. Vidjeti opet raskrižje širokih ulica, prazan kiosk na kraju Ivanićgradske, ispranu zelenu fasadu zgrade, iščitati poruke grafita, otvoriti vrata i stati na plavi balkon. 

Između zgrada je sužen vidokrug i vide se  samo u pukotine zavučeni  svijetli komadići neba. Lako bih se tu mogla  izgubiti.  Što bi mi se moglo dogoditi ako se i izgubim na  križanju  Vukovarske i Ivanićgradske ulice? Najčešće se ne dogodi ništa, vratiš se istom stranom nogostupa do tramvajske stanice. 

Ako se nekada, na tom malom prostoru i dogodilo nešto, danas mi to malo znači. Nekoliko dobrih riječi izrečenih prije  dvije godine danas ne znači isto. Nekoliko dobrih riječi nije pronašlo pravi put i danas ne vrijede.

Popunjavam praznine nepouzdanim uspomenama. Prazni noćni tramvaji, zidovi ispunjeni odsutnošću, nekoliko taktova  pjesme i ogroman mjesec na zelenom nebu. Prazan stolac i sjene na vratima doma. Na stolu hladna šalica kave. Koraci, čekanje, kašnjenje, tramvaji, telefoniranje, mokre cipele.
  
Hodam polako ukočenih zglobova, gubim ravnotežu, nedostaje mi oslonac. Sve su to meni sada tuđi, nepoznati ljudi. Nema travnjaka, samo nogostup i  pretrpana parkirališta, nove oznake na cesti i nervozna svjetla semafora koja me požuruju.
 
Živjela sam nekada tu, a sada su me samo okrznula kratka pitanja, poput onih koje upućuju zbunjeni turisti. Obična pitanja stranca, koji ne zna koji tramvaj vozi na kolodvor i kako poništiti tramvajsku kartu. 

Zabavlja me pomisao da iskočim iz predvidljivih završetaka, preselim se u zeleni „Dom za starije“ i da tu bude moje  treće mjesto. Zidovi duge, uske sobe su još uvijek hladni, ali soba ima pogled. Mogla bih oličiti zidove u boju graška, kupiti novi televizor i razmjestiti namještaj u dvadeset kvadrata s kupaonicom. Zelena zgrada svojim brojnim prozorima gleda plave balkone, plave zgrade. Miješaju  se mirisi jednog drugog vremena, okus cimeta u nedjeljnim kolačima i malinovca, šarenilo i žamor pod balkonom.

Mogla bih svako jutro s prozora zelene zgrade gledati svoj stari, plavi balkon okupan suncem.
Ispod njega  je uvijek bila mekana prašina poput pudera. U prašini i suncu kupaju se vrapci i djeca.
Još samo trebam ruku djevojčice da me polako prevede preko opasnog raskrižja.
 
U širokoj sam crvenoj suknji i bijelim dokoljenkama, imam osam godina i stalno nešto brojim, korake, telegrafske stupove, kante za smeće, zgrade, stepenice, vrata. Na suknji su makovi pa onda i njih brojim.

Grizem nokte, skakućem na jednoj nozi, provlačim se ispod rukohvata, vrtim se raširenih ruku. S plavog balkona mi dovikuju: ne grizi nokte, pazi kako hodaš, drži se za rukohvat!

Da sam tamo, sigurno bih prepoznala djecu ispod balkona. Možda bi opet došao pripovjedač-lutalica, u crnom prsluku s niskim stolcem u ruci i okupio oko sebe djecu i vrapce. Prekinuli bi igru, umirili se i pažljivo slušali priču o četiri šarene ptice. I ja bih na prozoru zelene zgrade čula samo početak bajke. Završetke ne volim. Na kraju bih čula mali grleni smijeh i povike, još, još nam pričaj…

Možda bi baš u tom trenutku na visokim potpeticama prošla crvenokosa balerina i sva bi djeca potrčala na pločnik da je pogledom isprate do tramvaja. Kao nekada.

Za život u zelenoj zgradi treba mi nekoliko popunjenih obrazaca, nekoliko potpisa i nekoliko godina čekanja. Što bih mogla raditi dok čekam to utočište? Popunjavati sekunde sporošću i ne propuštati vijesti. Možda ljudi u međuvremenu pronađu neko bolje utočište.

Prije spavanja uzimam novu tabletu, zatvaram plin, gasim svjetla, oslobađam utičnice. Za svaki slučaj.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.