Kolumne

srijeda, 27. lipnja 2018.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Joa Nesbøa „Doktor Proktor i velika pljačka zlata“

Piše: Mirjana Mrkela


Nogomet
    
Nakratko zanemarujemo stvarna nogometna uzbuđenja i krećemo u svijet izmaštanih ljubitelja nogometa. Put nas vodi ravno u sobu jednoga kralja, a kako je pisac ove maštarije Norvežanin, ta se soba nalazi u Norveškoj i vladar je, pogodili ste, također norveški.

"Kralj je, kao i obično, ležao u krevetu i gledao sportske vijesti na televiziji. Novinar na ekranu prstom je vratio naočale na njihovo mjesto i izvijestio kako se priča da će nevjerojatno bogati Maksimus Rubljov, vlasnik engleskog nogometnog kluba Chelchester City, pokušati kupiti Ibranaldoveza, najskupljeg, najboljeg i najrazmaženijeg nogometaša na svijetu, i to neposredno prije Svjetskog klupskog prvenstva. Ali stvar je u tome da si on nije mogao priuštiti Ibranaldoveza."
   
Zato se kralj, možda i nije važno što je norveški, zasigurno živcirao i kroz glavu su mu prolazile moguće kombinacije. Hoće li Rubljov nekako smoći novac za kupnju slavnoga igrača? Kako će to utjecati na nogometno prvenstvo i kome će, zasluženo ili ne, pripasti pobjeda?

Pisac
   
Pravi naslov ove knjige je Doktor Proktor og det store gullrøveriet, a prevedenu je možete pronaći kao krađu zlata, pljačku zlata, ili pljačku blaga. No lako ćete je prepoznati po piscu, koji se zove Jo Nesbø. U cijelome svijetu on je slavan kao pisac, ali je također glazbenik, ekonomist, novinar, planinar i, nikako nemojte zaboraviti, bivši nogometaš. Maštarija o kojoj je ovdje riječ treći je roman iz serijala o izumitelju Proktoru (slučajno ili ne, proktos na grčkom jeziku znači šupak) i njegovim prijateljima Mrvi i Lisi. Mrva je nadimak dobio zbog svoje zbilja mrvaste tjelesne veličine, dok je Lisa zaista ime jedne djevojčice (samo je zločesti susjedi ponekad zovu Šmiza Lisa Ludog Friza, ili nekako još ružnije).
   
Želim vam sada, dragi čitatelji, priznati da ni ja nisam baš tako neobična kako se ponekad hvalim. Ako niste opazili, svi pisci su moji prijatelji. Zato se volim pohvaliti da mi je ovaj rekao ovo, a onaj ono. Ali došao je trenutak kada moram reći, bez obzira koliko mi je žao, gospodin Nesbø uopće me ne poznaje!
   
Njemu će jednoga dana sigurno biti žao što se nismo sprijateljili, no vjerujte da krivnja nije na meni. Pisala sam njegovim književnim zastupnicima i nisam dobila odgovor. Zatim smo se, nedavno, umalo sreli u Splitu. Dok je on bio u jednoj prostoriji, ja sam morala biti u drugoj, a kada sam izašla, on se već vozio prema svom zrakoplovu. Neki zajednički znanci ipak su mi obećali da će mu predati moje pismo. Bili su u tome pismu i pozdravi i pitanja, no do ovog trenutka, nažalost, odgovora nema.

I opet nogomet
   
Bez obzira na piščevo neodgovaranje, imamo što čitati pa se vraćamo kralju i vijestima iz svijeta nogometa. A ako mislite da su te vijesti najveća nevolja o kojoj je kralj razmišljao, niste u pravu. (Nitko ne mora baš uvijek biti u pravu.) Jer norveško kraljevstvo je prethodne noći bilo opljačkano. A treća i najveća nevolja sastojala se u najavi predstavnika Svjetske banke koji će za tjedan dana doći u provjeru norveških zlatnih rezervi. Nemajući, dakle, te rezerve, kralj je s velikim žaljenjem pomislio da svoju pozornost mora odvratiti od vijesti o nogometnim zvijezdama.
  
I tu se, po volji spisateljskog majstora imenom Jo, prevario dobri njegov kralj. Jer kraljevsko zlato nije ukrao nitko drugi do bogataš Rubljov, željan najveće svjetsko-nogometne pobjede. Dakako, u krađu je poslao nekog drugog, točnije trojicu i to velikih lupeža.
   
Snalažljivi kralj također je pozvao svoju trojku, već spomenutoga Proktora, Lizu i Mrvu. Izumitelj Proktor je za tu prigodu, ili slučajno baš tada, stvorio više novih izuma. Između ostaloga nekoliko tableta za dva tjedna govorenja stranog jezika i jednu čudesnu kopačku.

Trener "Rakonja se polako okrenuo. I ugledao nešto jako neobično. Malenog crvenokosog dječaka koji je imao na sebi karirani sako i čudni špicasti šešir od istog materijala, a na nogama dvije različite cipele, od kojih je jedna izgledala kao ručno šivana. Malac je stajao tako s rukama na bokovima i zadovoljnim osmijehom na licu. Iza njega je stajao visok i tanašan mršavi muškarac koji je imao na sebi pingvinsko odijelo, a na glavi nešto za što bi se Rakonja dao kladiti da su naočale za plivanje. Jedina osoba od njih troje koja je izgledala koliko-toliko normalno, stajala je kraj njega: djevojčica s pletenicama, ozbiljnim izrazom lica i nogometnom loptom pod rukom."
   
Čitajući što je bilo prije i poslije, jamačno ćete se dobro zabaviti, bez obzira volite li ili ne volite nogomet. Također vas podsjećam na riječi koje je Mrva izgovorio u jednoj od prijašnjih priča:
  
"Mogu nas pobijediti. Nismo neuništivi. Ali svejedno ćemo se boriti. To je ono što je sjajno kod nas!“
  
I kod nas, zar ne?

Nema komentara :

Objavi komentar