utorak, 8. svibnja 2018.

Nada Vučičić | U bolnicii


(iz zbirke „Tko je kriv – male priče )

Znaš onaj trenutak kad sve utihne. Ništa se vidljivo ne promijeni, samo nastane tišina. Možda je drugi ne čuju. Samo ti. Upitaš se postojiš li još, ili si samo energija sakupljena u jednoj lomljivoj kutijici.

Sanjaš li?

Probudit ćeš se, protegnuti usnule udove, spustiti lijevu ili desnu nogu u papuču i krenuti pristaviti vodu za kavu. Bez nje ne funkcioniraš. To je to! Nisi još sva svoja.

Vani se budi jutro. Svjetlom poništava noć. Žena u bijelom ulijeće u sobu. Veselim glasom prosipa: „Dobro vam jutro, dame…“

„Dame“ ostane zakačeno u tvom mozgu kao da je vješalica. Žena u bijelom vješa kaput. Je li normalna?

Neka nestane iz tvog života bez traga! I soba s tri bijela kreveta. S ormarićima na koje slažeš svoje stvari za „hitno“. I slična barjaku sprava na koju vješaju odvratne boce iz kojih kap po kap curi tekućina koja bi ti trebala nešto značiti. A ne znači ništa osim potvrde istine. Da si budan. Ne sanjaš. Ne stavljaš ni desnu, a ni lijevu nogu u papuču što čeka pored kreveta.

Pogodi te ta tišina što nastane spoznajom da ne sanjaš. Istina je ispisana rukom liječnika na listi okačenoj na dnu kreveta. Ti si ta. Ime i prezime kojeg bi se najradije odrekla istog trena. Možda bi uspjela poništiti istinu, neoznačena imenom.

Uostalom, zašto te netko treba zvati? Ispisati sve to.

Ptice, pauci, zmije, cvijeće imaju skupno ime. I ništa im ne nedostaje.

Nema kave. Cigareta. I planovi su izgubljeni. Žena u bijelom te požuruje. I Milku s prvog kreveta. Snimanje gama kamerom. Treba označiti mjesto gdje se „zlo“ ugnijezdilo.

Osjećaš u srcu mučninu od jutra. Da, u srcu, mada zvuči nemoguće. U njemu spava ljubav, mučninu osjetiš u želucu. Kod tebe je ovog jutra poremećen slijed. Ovog jutra sve je poremećeno.

Ali, ne radi se o tebi. Ti kod kuće ispijaš prvu jutarnju i sanjaš ljubav. I stihove nade. Taj netko drugi umjesto tebe kreće. Navlači cipele. Papuče ostavlja tebi. Tješi Milku koja se boji. I ti se bojiš pa misliš o papučama. Uvukla bi nogu u njih. Da osjetiš opuštenost.

- Jebemti život - govori Milki ona Druga.

Ne ti. Ti ne psuješ.

Dok ti ubrizgavaju četiri kontrasta u bradavicu, stenješ. Bol ti dokazuje da se radi o tebi. Istina te pogađa oštro. Odustaješ od papuča. Grizeš usnu do krvi. Miriš se s istinom?

Vraga!

Lutaš mozgom kao napučenom ulicom. Tražiš nepoznatog spasitelja. Za povratak u bolnicu ne čekaš njihov auto. Daljina je malena između dvije bolnice. Krećeš polako sama. Jasno ti je da ne smiješ.

Možda se bijegom nešto promijeni.

Kolone automobila zaustavljene na semaforu. Trgovina dizajniranog namještaja desno pored tebe. Zastaješ. Uvijek si to voljela. Sad se nešto promijenilo. Shvatiš u trenutku. Ništa više nije kao što je bilo jučer. Ti si ona druga. Tvoje su i papuče i cipele. Ne možeš pobjeći. Ubrzavaš korak, čekaju te u „zelenoj“ sobi. Spremni. Ne pitaju jesi li i ti spremna. Za njih si broj s posebnom dijagnozom.

Opasnom po život. Treba što prije djelovati.

Milka je gotova, dobrog nalaza, ne još sasvim budna ...
Golo ti tijelo prekrivaju zelenom plahtom, kirurg te miluje po kosi.
Maestral mreška površinu mora.
Nestaješ.
.


Nema komentara :

Objavi komentar