Kolumne

petak, 25. svibnja 2018.

Milica Lesjak | Cigana bartola kći



















Na Đurđevdan se rodila,
na isti dan se krstila
na Đurđevdan je ljubav spoznala,
slomljena srca u svijet pobjegla.

Đurđevdanu se svake godine vraća,
bijelu „Armani“ haljinu svlači.
šarenu suknju oblači,
cipele „Gucci“ ispod kreveta baca,
nogama bosim na uranak hita,
rosnim biljem lice umiva,
od đurđevka vijenac svija,
ogradu i bunar će okititi,
u predvečerje vatru na proplanku zapaliti,
strasno  čardaš zaplesati.
Gle, to je ona, crna Ciganka,
šaptat će ushićeno svi ,
kovača Bartola najmlađa kći.

Tražit će prelijepa Janja pogledom,
gledaju li je možda  neke oči plave
zbog kojih skoro ostade bez glave.
Bijaše to na pragu djevojaštva,
kad se beskrajno zaljubi ona
ljepotica bajna, ciganska kći,
a on gradski dečko, tatin mali,
doktora Krasića sin.

I voljaše se od Đurđevdana do Mitrovdana,
kako se samo prvi put voljeti može,
i kako više nikad  tako nije bilo,
al' što se može, doktoru Krasiću
to nikako ne bijaše  milo.
I nestade jedne noći njen dječak plavi,
rekoše da iz grada dođe cijeli rođački tim,
nije ni stigla zaplakati za njim.

Što učini nesretnice,
zabruja mahala cijela,
čuli smo, doktor čak diže ruku na se,
sve učiniše da ga spase,
ponos mu povrijedi, čast pogazi.
Gorke suze danima prolijevaše Janja Ciganka
I ne shvati  što  to nečiju čast prlja,
nikad  bili nisu ni skitnice, nit prosjaci,
djeca u školi uvijek najbolji đaci.
Ruke oca njenog istina čitav dan bijahu crne,
Al' željezo nikad bijelo i nije bilo.

I probudi se ponos i inat ciganski,
sva djeca do diploma stigoše,
u svijetu karijere stvoriše.
Svi se za Đurđevdan kući vraćaju,
ocu i majci stare rane vidaju .
Ne bijaše Janja ni zašto kriva,
samo je doktore Krasiću,
nježno voljela vašeg sina.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.