srijeda, 16. svibnja 2018.

Luka Tomić | Stigao bih do tebe


Stigao bih do tebe
da sve ceste nisu pozaspale
i povele mi korake u beskrajan san
Stigao bi do tebe kao otkucaj, kao udisaj
kao zvuk i zraka topline
Nekako bi već stigao
jer ispod vela života, nosim sjaj istine
od svih što te vole, meni je dano da te volim najviše

Stigao bih do tebe
i podigao tvoj običan dan na noge
jer  si u danu čarolija, a ne nekakva uhodana ljubav
što se pokazuje po cesti, i dok se pokazuje polagano blijedi
kao parketi u stanu zaborava
kao nikad zabilježeni osjećaj jer je uvijek bio sam kraj

Stigao bih do tebe
na put sam poveo sve čežnje, sve nade koje vjeruju da carujem
u tvom srcu
U trenutku stigao bi do tebe jer ne prepoznajem da sam otišao
u neki drugi svijet svoj
od kada sam se dogodio kao bljesak života, tu sam pokraj tebe
kao obala pokraj svog mora
dolazim ti onom blizinom koju ćute samo koža i znoj

Klesao bi usne svoje od tvog glasa
da upadneš u moja njedra kao vjetar u guste grane
sa žarom ljubavi što plane u glasna ljeta
da zimi ne odšeta sve na kraj svijeta
u tuđine bez doma, u osjećaj loma
što reže i skraćuje dan života
jer se slute tragovi uspavane sreće
što ih nosi neka večer blaža i bolja

Stigao bi do tebe
ali ti imaš neobjašnjive snage da mi srce udaljiš
do neke planete gdje milijardu glasova vrište
da ne postojiš za mene
Istina, silno kasnim
zato ti i pišem tiše, zato se ustručavam potrčati
u tvoj zagrljaj

Tražio sam te, rekao sam mjesecu
da ti sutra uskrati noć bez mene
ali mjesec u zori umire i bez pamćenja se rađa
kao da i njemu netko silno nedostaje
kao da sva njegova slava
nije dovoljna da podnese dvije bolne noći
naslonjen na prazna uzglavlja samoće

Stigao bih do tebe
ali nisam moga proći ispod mosta sudbine
Srušio se na mene
Možda je zaista kasno za sve
Znam odbit ćeš moje riječi volim te
Red je da ih odbiješ jer sve oči očekivanja u te su uprte
Zato svoje pjesme ne poklanjam tebi
poklanjam ih tvome srcu, ono je odavno moje
ono moje stihove želi

Nema komentara :

Objavi komentar