Prije no što me vjetrovi raznesu,
Ostavit ću pjesmu od ruža.
Melem duši u bijesu,
Pjesmu što slomljenom utjehu pruža.
Što ti je život, dah maestrala,
Što nezvan zapuše s mora,
Dah koji si svakim dodirom krala,
Prije nego rodi se zora.
Noć je, lagano nestajem u daljini,
Kao kiša što nakon pljuska stane.
Ostat će samo tragovi fini,
Uspomena na neke sretnije dane...
Noću samo pjesnici bdiju,
Traže onu pravu, posebnu notu,
Oni se sudbini narugat smiju,
Jednom, samo jednom u životu!
Zaboravi me, pjesmu pamti,
Miris ruže, što samo jednom zamiriše.
U njoj sama vječnost plamti,
Ostavljam ljubav i nema me više...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.