Kolumne

ponedjeljak, 23. travnja 2018.

Tomislav Domović | Tvoja četiri godišnja doba


(ljubavni čin u jednom danu)

ZIMA
Meškoljiš se, oči sklapaš, ekrane u kojima boje trnu
Ježevi u tvojim istinama sklupčani bodlje povijaju
Usnice stiješnjena su prašina, istaknuti štitovi
Moji prsti, streličari uvježbani, lukove lome, promašenost ovaj put njihov je doseg
Tvoje tijelo ledena je figura, zapečaćena škrinja, zlato u mraku
Nedirnuto prostranstvo, jabuke pomiješne s dunjama
Očuvanost
Sveg što ću dočekati u proljeću

PROLJEĆE
Otvaraš oči, moje zelenilo u javu pretvara čas buđenja
Otpečaćuješ škrinju, disanje se provija, voće je u zraku
Propupalost na usta ti ulazi, na nosnice izlazi
Kao južina, glasnik i ljubonoša ispletene pređe
Štitovi ti se razmiču, ranjivost podmećeš pred streličare oživjele
Ljubav je zgotovila doručak, s tebe cijedi se okapljeni led
Ja ispružen sam kao paška solana, moji bazeni pune se
Čekamo da ispariš na meni
Preostalom solju začinit ćemo jutarnji obrok

LJETO
Oči su ti otvorene, u njima lastavice već pomladak hrane
mojim dozrelim zvijezdama, dunje su zvijezde
Škrinja je otvorena, zlato uz željezo se topi
Kovanica zvoni, streličari prosjaci su,
klanjaju se i velikodušnost razmijenjuju za debelu krišku neba,
za pozamašnost u tvojoj ženstvenosti sklonjenoj
Ljubav je tijelo
zamukla riječ i zapaljeno sijeno,
miraz za jedan dan nestajanja

JESEN
Tvoje oči zlatne su poluge, potonule u našim ciklonama
Škrinja je rasklimana, tvoje sise, dva posljednja leptira u plodnosti
Meta su za streličare i sumanuti galop konjičkog jurišnika
Disanje ti je prividna smrt, hropac ispunjene želje, vlastela u šupljim cipelama
Mi se grlimo, zvuk u zvuku, pjevač u plivačici
Slavuj u grličninu vratu
Tvoja tananost u koprenu se raspreda
Škrinja se raspada, orasi padaju kao bijela srčika
Ljubav bi odahnula, u smrtni povoj se umotala
Ti bi malo u zimu, ja bih za tobom
U jabuke i dunje da se ucijepimo
Kad nas mrtve pronađu na život da mirišemo

Nema komentara :

Objavi komentar