Kolumne

nedjelja, 15. travnja 2018.

Pramcem u sumrak


PROMJENE

Piše: Jelena Miškić

Danas sam rekla svojoj majci kako bih voljela da mi pomogne odabrati dužinom balkona nosače sa cvijećem, valjanu zemlju i naravno vrste cvijeća. Kako želim da bude jako, jako šareno i bujno. I nek mi pokaže sve kako ide, da naučim. Majka se jako razveselila tom mom upitu te smo u kvalitetnoj maniri razgovarale o cvijeću sljedećih sat vremena.

Bijah strpljiva.

Dok vozim Vukovarom primjećujem muškatle po balkonima u svim bojama. Vjerujem kako se uzgaja i ostalo balkonsko cvijeće i bilje. Ali ja ne znam. Ima prekrasnih vukovarskih balkona. Vidi se da su s puno ljubavi uređeni tako da privlače znatiželjne poglede. Tako sam kroz ovih sat vremena majčinog entuzijazma saznala da balkonski nosači, osim sto moraju biti otporni i jaki, mogu biti plitki ili duboki, da ovisno o tome koliko sunca ima, treba i vrstu cvijeća odabrati, naći dugog dna nosače da voda ne kaplje nakon zalivanja bezveze i samo pravi mrlje za inat, zemlju miješati ili ne. Odabrati vitamine i minerale.

Vozim gradom promatrajući kakvog sve cvijeća imamo, razmišljam o vitaminima i mineralima. O zemlji. O rastu i razvoju. O promjeni. Na kraju razgovora majka me pomalo zabrinuto zapitala jesam li dobro, jer oni koji me poznaju znaju da sadim jedino ako mogu konzumirati. Nikada nisam imala nikakvu biljku u prostoru s kojom bih zajednički dijelila egzistenciju. Nikada. A majka me poznaje najbolje.

Nekako nisam bila "taj tip".

"Pa otkud odjednom si sada taj tip?"- nastavlja majka.

"Vjerojatno još uvijek nisam. Samo želim kada oči otvorim ugledati jutro s prepunim balkonom šarenog cvijeća."

Ljudi se ne mijenjaju. Samo nađu drugačija jutra.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.