Marica Žanetić Malenica | Zapadna Australija: Dolina divova

Bio je sunčan ljetni dan kada sam s rođacima, zadnjega tjedna u prosincu 2016., napustila Perth i krenula u obilazak jugozapadnog dijela Zapadne Australije. Prolazeći kroz veća i manja mjesta, uz kraća zaustavljanja, predvečer smo stigli u gradić Manjimup, više od 300 kilometara južno od Pertha. Smješten je na visini od 287 metara, što osjećamo po znatno svježijem zraku i kiši koja dosadno rominja. I ovdje se potvrđuje ona da je na ovom otoku-kontinentu-zemlji sve naopačke. Dok kod nas vrijedi što južnije to toplije, ovdje je obrnuto. Navlačim na sebe sve što imam i nemam, a svejedno drhturim.

Prvo odlazimo do farme s voćnjacima, gdje se može kupiti svježe voće po povoljnijoj cijeni.

Opskrbili smo se jagodama, borovnicama, marelicama i jabukama. Kad smo već kod jabuka, Manjimup ću zapamtiti po jednom zanimljivom podatku. Naime, ovdje se, uz veliku pripomoć Johna Crippsa 1973. rodila Cripps Pink jabuka, poznatija kao Pink Lady.

Također su, uz državnu potporu, i najveći australski proizvođači crnih tartufa, jer je ovdašnja klima slična onoj u francuskim područjima, gdje ove (pre)cijenjene gljive rastu.

Glad nas potiče da pronađemo neku zalogajnicu. Po principu pokušaja i pogreške, konačno sjedamo u pristojan prostrani restoran drvenog interijera. A i kakav bi bio u gradu poznatom i po proizvodnji greda.

Onako lagano pothlađena ugodno sam se iznenadila vidjevši da u kaminu gori vatrica. Nakon žestice, razgorjela se i u meni. Usred ljeta, usred Australije!

Prvi put noćim u motelu kakav viđam u američkim filmovima, onaj gdje se u sobe ulazi direktno s parkinga. Noć je bila mirna, a takvo je i jutro. Ovdje izgleda ni ptice ni ljudi nisu ranoranioci. Ili su tihi, da ne bude goste. Ulazimo u automobil i nakon 120 kilometara vožnje po uglavnom pustoj cesti, koja ide čas gore čas dolje, stižemo u Walpole. Ovo područje je poznato po divovskim tingle i karri stablima.

Druga atrakcija je dolina divova Tree Top Walk u Nacionalnom parku Walpole-Nornalup. U ovom mjesto smo popili kavu, malo se prošetali i nastavili do Doline divova – Valley of Giant, svjetski poznatog odredišta po turizmu u prirodi. Ulazimo u svijet divovskih stabala visokih od 40 do 70 metara.

Ali, i ovi divovi ipak imaju svoju Ahilovu petu – plitko i vrlo osjetljivo korijenje. Eto kako izgled vara – iznad zemlje jaki, ispod zemlje slabašni.

Čuvari prirode dosjetili su se kako zaštititi stabla od koraka i vibracija, a istodobno udovoljiti znatiželji posjetitelja. Podigli su viseći čelični most, pa se za 21 dolar možete, na 600 metara dugoj relaciji i na 40 metara visine, družiti sa stablima ove neobične šume Striborove. Neke od krošanja gledam s visine, neke oči u oči, ali većina ih nadmeno gleda, ako gleda, u moju malenkost. Kada smo završili The Tree Top Walk, silazimo s lelujavog mosta na čvrsto, sigurno tlo i nastavljamo šetnju carstvom drevnih tingle  i karri stabala, od kojih su pojedina na životu više od 400 godina. Osobito me je zbunio susret sa stablom zvanim baka – kvrgavim, namreškanim, debelim... Što sad baka ima s tim, pitam se mrka pogleda i nastavljam dalje.

Neki od staraca imaju široka i šuplja debla u koja se može ući, skriti i ljubiti..., a kroz neka i proći. Čak nekoliko nas može ući, a da se ne zbijamo! U jednom od njih, koje više nije na životu, moglo se uparkirati i auto i tako napraviti izvanserijsku fotku, što potvrđuje slika u obližnjem izložbenom prostoru. Smrt ovoga giganta (1990.), obujma 24 metra i najpopularnijeg starca, potaknula je osmišljavanje Tree Top Walk visećeg mosta i Ancient Empire staza. Tako je, od 1996., posjetiteljima dozvoljeno da uživaju u tajanstvenoj i jedinstvenoj tingle šumi uz minimalan utjecaj na njezine dugovječne stanovnike. Što su stabla veća i deblja, ja sam sve manja. Da sam vjeverica ili hrčak nastanila bih se u jednu od ovih prostranih rupa s namjerom da prezimim u punom komforu kao pravi glodavac - tajkun. A i Ježurka Ježić bi ovdje, bez sumnje, bio na kušnji.

Iz ove začarane šume idemo još južnije, sve do obalnog gradića Denmarka, 423 kilometara jugoistočno od Pertha, s otprilike 2.500 stanovnika. Naziv nije dobio po, kako sam pomislila, sjevernoeuropskoj državi, već po rijeci koju je tako 1829. krstio brodski liječnik T. B. Wilson u čast svojega mentora, pomorskog  kirurga Aleksandra Danskog. Interes za ovaj gradić je počeo tijekom Drugoga svjetskoga rata kada su američki vojnici, stacionirani u obližnjem Albanyju, odlazili tu zabaviti se. Danas je to poznata turistička destinacija stanovništva Zapadne Australije.

Opet sam na obali Južnog oceana, poznatog i kao Južni polarni i Antarktički ocean. Četvrti je najveći ocean naše planete (iza Tihog, Atlantskog i Indijskog), a posljednji koji je 2000. Međunarodna hidrografska organizacija definirala kao ocean.

Kada sam već tu mašem Antarktici, južnom polu. Nije da pingvini vide da im mašem, nije ni da ja njih vidim ali, znate i sami da „mašta može svašta.“ Nikad im bliže nisam bila, a pitanje je i hoću li?!