Kolumne

nedjelja, 15. travnja 2018.

Rozalija Marija Vrcek | Mostarska rosa



Tko zna što je “ Mostarska rosa”?

Ja znam. Bajka. Priča umotana u mirisni veo snova, obučena u svilene haljine Nepoznatog. Neprepoznatog. A, bliskog.

Jednom davno, u ono vrijeme tako daleko da je svaka izgovorena rečenica Opsjena, a Umisao Stvarnost,  na obali Kristalne rijeke živio je častan Farudin Attar, liječnik. Ne samo takav, onako, običan.

Nije bilo rane za koju trava nije našao, duše koju utješit' nije mogao. Kako? Pjesmom, zvukom glasa i čarobnih žica.

Ne, nije on čarobnjak! To začudni ljudi ne nalaze druge riječi da opišu Farudina.
Attar je radoznao, ponizan pred Bogom i ljudima.

“Sve na ovome Svijetu zaslužuje pažnju. Ljubiti nekog znači razumijeti. Razumijeti, otvoriti srce i dušu drugima i moliti Allaha da ti da snagu da poneseš njihovu patnju. Lijekovi  i pjesma su dvije strane iste čovječje moći.”

Trave variš, čajeve piješ. Pjesme pjevaš. Stihovi, nizanje tonova, blagi, poticani samo pritajenim ritmom traže da se tijelo podigne. Pomakne. U krug. Lagano. Nezamjetno ubrzavanje, jedva osječajuće, kao dašak Svjetlosti, stapa čovjeka i Svemir.

Rabija, djevojčica nemirnih plavih kosa, hitrih bosih nogu poput brzaca Rijeke, najviše je voljela osim trčanja Gradom i Mostom, gledati oca i majku kako izvode Semak.

Sjedila je u kutu, podvukla nožice i pogledom uronila u mističnu vrtnju. U polusnu slika igre sjenki i valovitih krugova suknji ugledala je muški lik.

Bila je ustrašena. Čovjek na konju.

Vranca resi srebrna orma i krvavocrveni pokrivač. Životinja bijesno topće nogama, pjena mu na nozdrvama, gromovi u očima!

Konjanik odjeven u jednostavnu bjelinu. Nos uzak, lagano zakrivljen. Oči mu ne vidi, zaslijepljuje ju dragi kamen na turbanu i bljesak sablje damaškinje o boku.

Iza njega vojnici, od prašine ne vidiš im broja! Osjeća njihovu bijesnu žeđ pobjede osvajača.
Vrisak djeteta prene plesače u transu. Majka pritrči, otac iznosi na rukama.

Rabija je pet dana ležala u polumraku okružena nježnošću svojih roditelja. Hladne milujuće ruke majke, očevi čajevi, slastice kućnog kuhara.

Pridigla se, još je proljeće! Toliko toga je propustila! Sad zna da je Ono bila Utvara. Džini joj je poslao To nešto strašno jer se dan prije prejela!

Dani djetinjstva brzo prolaze!

Učenje je ozbiljna stvar. Neprimjetno niže godišnja doba. Djevojčice i dječaci se pogledavaju  ispod oka, roditelji dogovaraju.

Nijedan se momak još nije našao da bi njezinu dušu ustreptao. Lagani veo pokriva debele zlatne pletenice, miris jasminovog cvijeta ostaje za njom u Suncu avlije.

Zazivaju mladići očeve, prosci dolaze. Ali Ferudin Attar i njegova supruga odabir prepuštaju jedinom djetetu, predragoj jedinici.

Onaj koji ju dobije, obogatit će se. Ako želi, nek ostane neudana. Žena ne može biti Bektašija, ali velike su i svijetle duše Učiteljica.

Rabija koji put ples vrti sama. Nije joj potrebna glazba. Ima je u krvi. Nije joj potrebno vođenje. Ima ga u duši.

Voli očima promatrati kako se Svjetlost što dopire sa prozora, pretvara neprekinutim okretanjem glave i tijela u tunel kojim se diže. Uzdiže duhom. Do Blještavila.

O, nemoguće, opet, zar opet Džini igraju igru? Konjanik, tu je, čeka nekog ili nešto! Sad vidi njegov pogled, oči sokola, hvatač, grabljivica! Crne, gleda u nju netremice…

Našli su je bez svijesti kako leži jedva dišući. Ferudin drži glavu svoje kćeri na prsima. Dva zalaska i izlaska Sunca. I sam je prestrašen. Prvi puta. Ne samo za kćer.

Rabija mora dobiti nove zadaće. Ničeg previše nije dobro, duša ne smije toliko često Put putovati.
Stari kuhar uveo ju je u svoje carstvo. Sve se šareni od boja živadi, povrća, voća. Začini, šećer, med! Nova izmišljena jela goste prijatelje, znance, rođake. Kolači osjetljivih kora poput leptirovih krila, punjeni orašicama, bajamima, zalivani agdom od ružinih latica. Ušećereno voće namirisano slatkim vinima daleke Italije.

Opet je jesen. U voćnjacima beru plodove prije zimskih vjetrova. Sve što se može kretati po Gradu na okolnim je padinama. Vika, vreva, veselje.

Na mah se radost pretvara u krik užasa koji odjekuje kanjonom Rijeke i dolinom!

Sultan je iz Stambula poslao silno mnoštvo, naoružano, pravovjerno, da zatre, zapriječi pticu Duha.
Konjanike predvodi silni Ali Beg, Sulejman mu je daidža, nema u njega milosti.

Nježna Božja, Allahova priča o jednakosti, zbližavanju sa Njegovom cjelinom preko djelića Njega koji u svakom od nas biva, previše diše poput nevjernika. Onih koji štjuju Isu, a on je samo jedan od 24 Proroka.

Silni Sulejman, el- Kanuni izdao je stroge zapovijedi , tko nije pravovjeran, slijedi li stihove Rumija, bit će kažnjen.  Ognjem i mačem! Zatrti njegovo sjeme!

Ali Beg stoluje u palači kraj Mosta, ne ubija za sad. Čeka izaslanstvo Grada. Gleda kroz vrt Rijeku, zavodljivu onako bistru i hladnu. Obale joj zelene. Voćnjaci, polja uokolo puna plodova.

Na stolu lubenice, smokve crvenog sočnog mesa. Poput trešanja. Ili djevojačkih usana.
Sluge najavljuju poslanike.

Uspravno, s mirom, ulazi muškarac mudrih godina na svom licu i sitna prilika u plaštu. Vide joj se samo oči i pladanj u njezinim rukama. Iza njih ljudi s glazbalima.

Ferudin Attar i njegova kći Rabija mole Njegovu milost, premudrog i uzvišenog Ali Bega koji sigurno posjeduje plemenitost i milosrđe el Kanunija, da govore.

“O, svijetli, dobrostivi! Nikada Allah , presavršeni i jedini, ni Muhamed, Prorok nad Prorocima nisu imali savršenijih slugu od Tebe i velikog Sulejmana! Tvoja je vjera poput Rijeke velike na obalama Bospora, jedina moguća! Zazivanje Tvoje volje Proroka nek nas, bijedne i jadne sluge Allahove, zaštiti od nedaća! Veliko je ime Prorokovo. Ljubav koju nam donosi nek i našu vjeru oplemeni žarom Istine!

O, Milostivi, dozvoli meni i mojoj kćeri da Tebi otpjevamo i otplešemo pjesmu zajedničkog Otkrivenja. Krati vrijeme ovom slasticom “Mostarskim suzama”, koju je načinila moja kći Rabija Tebi u čast i slavu.”

“Dozvoljeno vam je!” duboki muževan glas ispunio je prostor. Rabija digne pogled.
On je vizija, Ali Beg! I dragulj i sablja i oči sokola! Skinula je veo.

Munja prostruji dvoranom, obuhvati Nju i Njega. Zapleo se soko u blistave žice Rabijinih uvojaka, stao začaran zelenim pogledom mlade plesačice!

Glazba pokrenu djevojačko tijelo, Semah povuče Ali Bega i njegovo srce. U duši mu posta slatko poput mednih kapljica na skorupu slastica, orasima i grožđem sušenim, punjenih pečenih jabuka.
Ono što trebaše biti suze, postadoše rosa žarke ljubavi ratnika i djevojke. Učiteljice milosti, čovjekoljublja i jednakosti.

Tako je nastalo ime šećerne mostarske utjehe duha i tijela.

Kažem vam, to je bajka. Nestvarne, upitne Istine.

A tko mi ju je ispripovijedao? Ne mogu vam kazat'. Taj će se prepoznati u priči pa nek vam se sam pokaže kad poželi!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.