Kolumne

četvrtak, 12. travnja 2018.

Lidija Špiler | Ako budem dobra


U djetinjstvu sam se nahodala šumama ponajviše skupljajući obilje koje nam pruža ona i njeni grmljem načipkani rubovi. Sjećam se da smo kupovali samo indijski crni čaj za potrebe nedajbože trčkalice, dok smo doma sušili i u vreće od Faksa i staklenke spremali biljnu apoteku najrazličitijih mirisa i boja. Pa još i gljive, pa kestene, pa žir za potpalu (al' su pucketali!).

I uvijek, kad bismo odmarali na nekom panju ili srušenom deblu netko bi mi rekao: "Ak' buš dobra, vidla buš šumske vile i patuljke!"
Kasnije, puno sam planinarila. I ma koliko stara bila, kad bih sjela na neki kamen, odmoriti i, ah, bat of kors, zapaliti jednu i gutnuti rum sa čajem ili lozu 'trinaestjulku', opet sam čula taj glas u glavi i pogledom tražila crvenu kapicu ili prah sa haljinice koja zamiče za drvo.

Vjerujem da svijet kako ga vidimo razumom ipak negdje ima slabo tkanje, propušta neku drugu dimenziju.Mojoj skeptičnosti je upravo nužna ta doza bajkovitosti da bih mogla udisati i živjeti unutrašnju ravnotežu.I sigurna sam da je moja najmilija obična olovka, koja je misteriozno nestala s radnog stola, još jedan odličan tulum mojih malih kućnih gnomova.

Ali, naučila sam: često je dovoljno samo odmahnuti rukom i ne obazirati se. To ih razljuti jako! Toliko jako da se olovka odmah pojavi, a oni nastave žvržljati poput proljetnih ptica u nekom svom zakutku stana.

Do tada ja namigujem svom Mac(s)maliću i malim vrtnim patuljcima koji čuvaju moja balkonska vrata, duboko zavučeni među fikusima.

(Jednom, znam, vidjet ću ih.
Jednom, znam, otići ću u ono austrijsko selo gdje ih je najviše na svijetu.
Jednom, znam, netko će mi pokloniti još kojeg patuljka ili vilu.
Do tada, svi vrtni patuljci ovoga svijeta bit ćete pozdravljeni od mene.
Jer je i kič ponekad samo naša "sjena" a koju predbacujemo drugima.)

Nema komentara :

Objavi komentar