Tko bi rekao da stvarnost u svakom trenutku možeš zamijeniti maštom. Uistinu. Kad ti kažem. Ništa lakše. Samo se prepusti i sklopi oči na trenutak. Uzmi daljinac i klik.
Ruku na srce, nisam mislio da će to ispasti tako jednostavno, ali... ljudi smo i u svakom trenutku, u svakom pogledu, svašta se može dogoditi. Tko živi - taj uči, taj griješi i na kraju, baš kao i svi - umire. Netko sam, netko uz gledatelje. Kod kuće, u bolnici. Na stratištu, u mračnoj ulici, u zraku. pod vodom, na stijeni, u šumi, pustinji … pod kotačima kamiona, automobila, vlaka, motora, bicikla. Netko od nečega, netko prirodno.
Oprosti! Zaboravi! Malo sam i zbunjen svim tim informacijama. Danas nitko ne umire prirodno. Čak i oni sa stotkom umiru od razno-raznih boleština, moždanih i srčanih udara, otkazivanja organa i raspada cjelokupnog sustava. Zanimljivo! Bez obzira na sve, ciklus se nezaustavljivo nastavlja. Ma što poduzeli, napravili, kakvu prehranu uveli, svakodnevna vježbanja i ritualne aktivnosti, sve nas isto čeka. Nekoliko metara dubine, širine, užarena pećnica za kremiranje, slatka ili slana kombinacija kemijskog spoja dva atoma vodika i jednog atoma kisika. Pojednostavljeno rečeno čeka nas jedno veliko ništa. Baš zato, glupo je raspravljati o… velikom ništa, jer ima još vremena. Nekom je i sekunda dovoljna, dvije-tri, minuta, sat ili dva, dan, tjedan, mjesec ili godina. Nekom je beskonačnost prekratka. Zaboravi! Ovo su samo naklapanja. Opusti se i uživaj. Kad bi čovjek znao to što znam ja. Rekoh zaabooraavi. Naravno da ništa ne znam više od drugih, manje od trećih, četvrtih, petih. Bez veze! Oh divnog li nabrajanja.
Oprosti za skretanje. Jednostavno me ponijelo i tako mi je žao što mi nije žao. Naglašeno nije. Kao što sam već rekao – stvarnost u svakom trenutku možeš zamijeniti maštom, jer danas je opet, po tko zna koji put, na malim ekranima počelo prvenstvo u buljenju. Zvijezda protiv spužve. Spužva protiv zvijezda. Napetost se može rezati nožem za rezanje napetosti. Ona curi, šprica iz ekrana. Logično!
Spužva pod vodom prepuna je vode, a i zvjezdača ne zaostaje količinom.
Znaš ih valjda. Zvjezdače, naravno da znaš. One pokretne, male beštije, morske životinje iz koljena bodljikaša, spljoštena tijela na kojem se ističu krakovi. Oooookeee! Sve super… osim što nisam znao da bodljikaši imaju koljena u kojima pohranjuju zvjezdače spljoštena tijela na kojem se ističu krakovi. Zamisli da si bodljikaš i iz koljena ti svakih nekoliko dana isplazi… Pogodi što? Pa zvjezdača, ta mala pokretna morska beštija, spljoštena tijela na kojem se ističu kraakoovi.
Ma dobro, dobro! Uhhh! Nema veze. Zaboravi. Vratimo se pitanju pobjednika. Što na kraju dobiva pobjednik?! Što? Recite odmah vi prokleti urednici, scenaristi, nevidljivi glumici sinkronizatori. Priznajem! Savršeno odrađujete svoj dio posla, ali mene to ne zanima. Mene zanima što dobiva pobjednik i tko će ovog puta pobijediti. Prije nekoliko dana pobjedniku su kao nagrada ostale oči. Ovaj drugi morao se zadovoljiti prolaznom panikom slijepila i mraka dok mu ponovno nisu izrasle oči.
Nevjerojatno, nešto se događa. Slika bježi s ekrana. Sve se trese, nekontrolirano vrti, okreče. Ustvari nije li to isto. Nema veze! Vjetar je zahuktao starom kućom. Ona škripi i upravo sad se spustila oluja. Mlado lišće leti na sve strane. Grane padaju po uredno parkiranim automobilima. Vlasnici proklinju gradske službenike, dok konobari panično pospremaju razbacane stvari: podmetače, suncobrane, cjenike i čaše… flaše…, flaše i čaše i…
Nema slike, nema tona, nema ničeg osim… kiše.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.