utorak, 6. ožujka 2018.

Robert Janeš | Tamo negdje u meni je bijela zimska noć


Gledam kroz orošeno staklo prozora na četvrtom katu dok ledeni vjetar vlada ulicama i sudara se sa samim sobom između gusto parkiranih vozila ispred zgrada usnulog mjesta organiziranog po mjeri stroja, a ne čovjeka. Zimska je noć i ja sam budan. Iz nekog razloga ne mogu spavati. Nikakav nemir, nikakva zabrinutost, nikakve teške misli, tek najobičnija nesanica. U ruci mi je šalica iz koje se puši vruća crna kava - a zašto ne, ionako ne mogu spavati. Udišući njen miris gorki miris gledam snijeg na ulici. Temperatura od minus nešto stupnjeva garantira da se još neko vrijeme neće početi topiti i ustupiti mjesto prljavoj slanoj bljuzgi, činjenici koja me uvijek podsjeti gdje živim.

Ponekad se u snovima nađem na mjestima na kojima predhodno nikad nisam bio, a koja su mi odnekle ili odnekad poznata. Kao da sam živio neki drugi život u nekom drugom liku. A možda imam sposobnosti putovanja kroz prostor i vrijeme koje mi omogućuju da ovaj trenutak stojim na obali jezera Manasarovar i iz Gossul Gompe gledam prema vrhovima planine Kailash, ili pak šetam po Stjenovitoj zemlji u blizini Omarurua u Namibiji, možda žmirkam od prejakog svjetla u sazviježđu Škorpiona uslijed sjaja Antaresa, ili plačem gledajući svjetlucanja kozmičkih zraka u blizini Tannhäuserovih vrata...

Ponekad mislim kako bi lijepo bilo živjeti u planini. Lijepo, mada ne lagodno kao ovdje.

Uvjeravam se da bih tu lagodu rado mijenjao za "ono nešto", čak uz teže uvjete preživljavanja. Drvena kuća oko koje moram očistiti metar i pol debeo snježni pokrivač, uvijek dobra zaliha drva za grijanje, hrane i pitke vode, dugotrajna samoća, otežano i poduže kretanje do mjesta gdje nabavljam namirnice, do centra gdje se nalazi sve ono na što sam navikao... Ali kad se vratim iz ledenih uvjeta u kuću, zapalim vatru smrznutim prstima i ostanem pred peći neko vrijeme osjećajući onu iskonsku prirodu vatre, sve dok voda u lončiću ne zavrije da zakuham čaj... Bacam pogled prema uglu sobe iz koje me gleda tamno oko kompjutora spojenog na baterije koje punim preko vlastite male vjetroelektrane. Tehnologija koje se ne odričem... No ne pomišljam uključiti ga jer zbog loših atmosferskih prilika bežična je veza nestabilna i nema interneta pa ja, čovjek koji smatra da nije rob navika, sjedam u naslonjač sa šalicom vrućeg napitka od mješavine gorskih biljaka umjesto crne kave koju sam veći dio života običavao piti. Palim štednu svjetiljku na stoliću s kojeg uzimam Vesninu zbirku pjesama "Stid me je umrijeti", otvaram stranicu na kojoj je pjesma što počinje stihom "Bili smo se uplašili da smo zalutali u jasnoći..." i nastavljam čitati, dok mi se veliki sivi mačak, tražeći toplinu, smješta u krilo.

Gledam kroz orošeno staklo prozora, dolje na ulici osim ludog vjetra nema žive duše, okolne su zgrade u mraku, a iz dimnjaka toplane, najviše građevine u gradu, suklja bijeli dim.

Nema komentara :

Objavi komentar