Pramcem u sumrak

ILI - ILI

Piše: Jelena Miškić

Kada smo crnog udomili bio je vrlo dezorijentiran i nesretan pas. Danima prije sam ga sretala kod raskrižja stare osnovne škole kako besciljno luta, veseli se svakom djetetu mašući repom traži onoga tko mu je priuštio ostavljanje bez milosti. Treći dan od istog prizora istovarila sam kćer na redovitu nastavu, utrpala psa na zadnje sjedalo auta i dovela kući. Sutradan je veterinar potvrdio kako se radi o labradoru retriveru oko godine dana starosti.

Odradili smo redovito cijepljenje i zalijepili mu naše prezime, odlučivši usprkos i unatoč pojedenim papučama tih dana, tenisicama, čizmama, susjedovim welcome prostiračima, komadu ograde, dijelu kante za smeće, svim vanjskim teglicama za cvijeće, jednoj slučajno ostavljenoj jakni u predsoblju - voljeti ga.

Ovo ne bi trebao biti tekst o psima, ali će poslužiti, sigurna sam.

Roditelji svaki dan dobivaju male slomove živaca zbog nestašluka novog stanovnika našeg dvorišta. Povišenog tona u naletima nestrpljenja i na psa zbog ludorija i na mene zbog nedostatka snage i zapovjedne discipline imamo svako malo jer nismo naviknuli na pse koje nisam sami odgajali - iako ja Đuki odgovorno tvrdim kako kod Miškića nikada nisu obitavali normalni, a pod tim mislim jako poslušni i disciplinirani psi.

Onda me otac opet grdi.

Crni se sakrije iza mojih leđa i odgulimo stoički tih par minuta, jer jedino šutim svome ocu.

Đuka se okrene i ode, a ja uzmem njegovu papuču i krenem put bajera s crnim uz nogu.

Kada zamaknemo pod lipe, čvrsto zagrlim pseto. Crni veselo mahne repom, gurne mi njušku u ruke i vrati  emociju.

Kažem mu: "Ne može on toliko pričati koliko ja mogu ne slušati!"

Jer ja sam Miškić. Nosim posebno zajebanu nasljednu kombinaciju. I kao u onoj mudroj priči imam i bijelog, ali i crnog psa. I još uvijek pazim kako kojeg hranim.
Još uvijek...