Igor Petrić | Zbogom pameti

(ne postoji nitko, ne postoji ništa što te može naučiti o životu bolje od života samoga – rekao je NetkoNekomNekad, a to vrijedi i sad)

„Zar nisi mogla pričekati.“

„Ne razumijem“

„Što ne razumiješ? Što?“

„Pa to što pitaš. Stvarno ne razumijem. Što sam mogla pričekati.“

„Mogla si pričekati sekundu. Taman sam bio na kraju nivoa. Eto vidiš. Gasim mobitel. Idemo.“

„Ja sad ne idem nikuda. Kasno je i ne da mi se. Tvoje sekunde nisu sekunde. Dragi, traju previše.“

„Kako to misliš. Sekunda je sekunda. Nismo li  rekli da ćemo izaći na kavu. Zašto si takva.“

„Ja?! Ne razumijem. Ti si taj koji je pimplao po mobitelu. Nisi se ni obukao. Što očekuješ od mene. Pusti me. Kavu sam skuhala i popila - sama! Saamaa! Kad ti je igrica zanimljivija, sad ju igraj. Imaš vremena koliko te volja. Mene ostavi i ne napadaj me. Ti stvarno nisi normalan.


„Ne razumijem. Stvarno. Ti si …

„Što sam ja! Hajde reci. Reci već jednom sve što želiš reći. Reci."

„Nemam što reći.“ – poklopio se Albert i otišao u sobu.

Ela je ostala u kuhinji, koja se odjednom zatresla. Počela se nekontrolirano vrtjeti. Nepravilno vrtjeti u svim smjerovima. Toliko snažno da je i sama pomisao na vrtuljak bila smiješna i bez veze. Osjećaj strašan, neprirodan koji tjera na povraćanje, jer Ela se užasavala vrtuljaka. Albert je samo ležao na krevetu. Buljeći u strop pokušao je izbrojati sve crte koje su nastale pucanjem zida. Naime vibracije od automobila koji prolaze cestom ispred kuće su nevjerojatne. U većini slučajeva se ne osjete, ali potiho, gotovo nečujno naprave raspukline, koji sada poput kratera zjape sa stropa.

„Posljednji put te pitam idemo li van?“ – onako muški i odmjereno, povišenim tonalitetom, zavapio je Albert, ali odgovor nije dobi. Svejedno! Bio je zaokupljen brojanjem raspuklina na stropu.

Tišina. Ela ga nije mogla čuti. Od vrtnje, od mučnini ili je jednostavno pala u nesvijest. Možda je i nešto treće, što sad više nije važno. Ela je jednostavno nestala. Nema je.

„Oblačim se“ – viknuo je Albert, očekujući da će ga Ela čuti, da će se oraspoložiti, jer stvarno je malo pretjerao. Znao je on to jako dobro, ali si nije mogao pomoći, kad je … ma znate onu igricu s tenkovima koja je tako dobra, fantastično dobra tenkovska multiplayer pucačina, koja zaokuplja snažno, poput dopa, jako udari i ne pušta neko vrijeme. Mape su super, ma sve je super, osim što ponekad, stvarno ponekad i to kad je najzanimljivije, Ela zna pretjerati, zna prigovoriti, a ni sama još nije gotova. Prigovori, onako nježno, umiljatim, iritantnim glasom „jesi li već jednom gotov“, a sigurno se još ni sama nije obukla, raščešljala svoju dugu, dugu prirodnu kosu i napravila ostale „pizdarije“ koje žene uobičajeno prije izlaska rade, a ti si baš u tom trenutku na posljednjoj ruti. Posljednjem killu, posljednjoj minuti i … od šoka promašiš, i onda te ubiju ili ostaneš bez goriva i sve moraš krenuti ispočetka. Naravno u međuvremenu se baš i ne spremiš, što je očito dovoljno da raspizdi Elu, koja više nije  mogla čekati. 

Nakon najviše desetak minuta, dodatnih desetak minuta uz sve dosadašnje vrijeme koje je proveo pimplajući po mobitelu, Albert se ustao s kreveta, onako siguran u sebe i svoje sposobnosti prebrojavanja raspuklina na stropu iii… Imao je što i vidjeti. U kuhinji totalka. Stvari posvuda. Carstvo nereda. Kao kad uragan prođe ili ono kad voda nahrupi kroz zidove i prozore i onda, sve preokrene i zatim se naglo, iznenada ili kako god, povuče, za sobom ostavljajući sveopći nered sveopću katastrofu ili … Iako ga nikad nije doživio, mislim na uragan ili poplavu biblijskih razmjera, snažan vjetar, ne daj bože razoran potres, neprijateljsku granatu ili kamion-transporter-prikoličar koji se, eto slučajno „parkira“ u tvojoj kuhinji ili dnevnom boravku, kupaoni ili spavaćoj sobi, uslijed alkoholiziranosti ili umora vozača, naglog kočenja u zavoju … Naglog kočenja u zavoju? Halo! Pa pobogu intuitivno je jasno da kočenje u zavoju nije baš najpametnija ideja. Zapravo, kočenje u zavoju se izbjegava u gotovo svim situacijama. Čak i ako ispred Vas izleti kakva „divlja“ životinja. Recimo patka, divlji golub pismonoša, dječji bicikl, bengalski tigar, brancin ili susjedov degenerični pudl. „Prepreku“ je u tom slučaju bolje zgaziti, pardon zaobići, negoli naglo kočiti. U suprotnom vozilo će proklizati, u ovom slučaju kamion-transporter-prikoličar, a kad on prokliže, prokliže do kraja i sve pred sobom rasturi, razruši, uništi – sve. Zaključak: kako bismo izbjegli ili smanjili mogućnost preupravljanja, odnosno proklizavanja vozila, u našem slučaju kamion-transportera-prikoličara u određenim situacijama moramo obratiti pažnju na sljedeće karakteristične slučajeve i izbjeći ih pod svaku cijenu: prebrz ulazak u zavoj, ubrzanje unutar zavoja (prerano ili previše agresivno), kočenje u zavoju (prethodno opisano) ili prestanak doziranja piva, pardon gasa u zavoju … Whatever – Albert je bio siguran da je nešto od toga uzrok zatečenom stanju ili možda ipak nije. Nema veze  Danas … danas nije bilo uragana, nije bilo poplave, snažnog vjetra ni potresa. Rat je prošao prije nekoliko desetljeća, a novi još nije počeo, ili je, ali on to još uvijek ne zna. Nije bilo ničega što bi ukazivalo na takav razvoj događaja, takvo divljanje prirode, pomahnitalog čovjeka ili … gdje je dovraga Ela. Pitao se Albert i ništa mu nije bilo jasno. Gdje je?

„Vjerojatno je otišla van, ostavivši me samog u kući. Stvarno je mogla pričekati, malo se strpjeti ili što ja znam, ali ne. Morala je sama izaći. Morala je!“ – mrmljao je Albert, onako ljutito i tužno u isto vrijeme s povećom dozom razočarenja. Uhvaćen u vrtlog stvarnosti zazivao je Elu kao dijete, ali odgovor, odgovor  nije čuo.

„Što će sad drugi pomisliti. Ona vani – bez mene, a svi nas znaju“ – pomislio je Albert. Tužan i sam.
„Bit će blesavo što je sama. Možda se opameti i shvati da je pogriješila. Mislim, donijela krivu odluku.“ – reče poluglasno i pomisli:  „Bože, pa svi griješimo. Nije li jednom mudar čovjek rekao „tko je bez grijeha neka prvi baci kamen“  recimo, na tamo nekog jadnika i od siline udarca neka mu rascopa glavu, izbije zube i slomi nos na dva dijela. Baci, baci, baci. Kamen, kamen, kamen.“

„Stani malo. Duboko udahni. Pouka je ipak ne baciti kamen, jer svi kad-tad pogriješe, kad-tad naprave neku svinjariju i naravno da u priči nitko normalan kamen bacio nije, pod pretpostavkom da su svi normalni, a o tome bi se pak dalo raspraviti …“ – jer vidite normalnost za mene i normalnost za vas ne moraju biti isto, a tek za Alberta. Naravno, naravno, ali Ele i dalje nema. Sve rečeno ne pomaže, nema je i situacija je iz sekunde i u sekundu dramatičnija, poput prosječno režiranog ljubavnog hororca s elementima fantastične bajke i krimića, snimljenog u Dubrovniku, jer to je sad „in“, mislim svi snimaju u Dubrovniku ili su snimali, ili … ma što ja znam?

Pored slomljenog, izokrenutog i kao sažvakanog stola, Albert uoči svježe kapljice krvi. Vjerojatno Eline jer kućnog ljubimca koji trenutno krvari nemaju, a on se sam nije povrijedio ili … su to pak ostaci onog degeneričnog susjedovog jebenog pudla. Upsss. Pardon, htjedoh reći susjedovog preslatkog pudla..

„Zanimljivo“ – zaključio je mudro. „Sad će neki velevažni inspektor na radnom osposobljavanju zaključiti da sam nešto napravio Eli. Osudit će me za zločin koji počinio nisam. Kao u Kafkinom „Procesu“. W.T.F. i ovaj svijet, ovaj život na rubu. Dosta! Dosta!“- pjenio se Albert.

„Eeela, Eeela. Pobogu gdje si“

Tišina. Ništa osim tišine.

Albert je navukao crnu majicu, jaknu i izletio iz stana. Trčao je praznim ulicama, parkovima, uz obalu, ali Ele nije bilo. Kao da je nestala. Kao da je … Još tisuću pitanja bez odgovora mučilo je u tom trenutku Alberta, a budućnost, prokleta budućnost odjednom je postala prošlost, postala sadašnjost i ponovno budućnost i sve se opet vrti i sve se opet izmiješalo. Sad početak, sad kraj. Sad sve i ništa, bijelo, crno, svjetlo i mrak.

„Što je sad ovo? Gdje su ljudi? Gdje su gradski psi i mačke, štakori i lasice, golubovi, krokodil-klokani? Gdje su muhe? Nigdje nikoga! Nikoga nema. Nema ni Ele. Eeela! Eeela!“ – pokušao ju je dozvati posljednji put, ali bezuspješno. Nije bilo nikoga tko bi ga čuo. Čak se i drveće zaštitilo granama, samo da ga ne čuje, da ga ne vidi.

Cijeli je svijet nestao na trenutak i opet se stvorio.

Soba s rešetkama i krevet na vezivanje. Buđenje.

Buđenje u sobi dvadeset i dva na drugom B odjelu. Rešetke na prozoru. Krevet na vezivanje u staroj
bolnici na periferiji za psihički bolesne ljudske kreacije.

„Eeela … Ela, javi se!“