subota, 3. ožujka 2018.

Igor Petrić | Prijedlog broj devet


„Dozvoli da ti pomogne.“
„Ne! Ne treba! Hvala.“ – okrećući se nervozno, jer nije vidjela izvorište glasa, Barbara zakoluta očima i nastavi pretraživati prostor u kojem se, ni sama ne znaka kako, našla.
„Dozvoli da ti pomogne.
„Molim!“ – priupita Barbara, sad već vidno uznemirena.
„Rekla sam ne! Ne treba mi ničija pomoć. Ovo mogu i sama. Koji je vaš problem i gdje se uostalom nalazite?“
„Tko…?“
„Pa vi što postavljate stalno isto pitanje.“
„Pitanje?“

„Dobro, dobro, mislila sam na prijedlog. Nema potrebe za filozofiranjem, jer mi sad nije do ničega. Ne znam gdje se nalazim i zašto je sve tako crno i vlažno. Zato pazi što predlažeš, jer bi se inače moglo svašta dogoditi.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Da, da… na to sam mislila, na taj vaš prijedlog. Baš taj prijedlog koji ste već ponovili nekoliko puta, sve više i više mi ide na živce.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Jeste li gluhi ili bolesni? Kažem NE! Veliko… najveće NE. Ne treba mi ničija pomoć. Je li jasno?
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Dozvoli, dozvoli. Koji je vama vrag. Ohladite već jednom i pustite me na miru. Stvarno niste normalni. Maknite se i pustite me na miru.“
„Ali… ja nemam ništa s tim.“
„S čim?“ – pita Barbara sad već poprilično izvan sebe, a kad je izvan sebe, onda počne škrgutati zubima i nervozne se kretati sad naprijed sad nazad i mahnito mahati rukama.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Aaaa…! Što je vama čovječe? Poludjet ću. Pustite meee… Ovo, ovo je bolesno i ne, ne, ja to ne mogu više. Gdje je izlaz? Gdje je?“ – pitala se Barbara na granici bjesnila. Pokušala je i vrištati i  zvati u pomoć, ali glas jednostavno nije izlazio iz njenih usana.
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Bože…  sad je stvarno dosta. Prijavit ću te, mislim vas.“
„Kome?“
„Prijavit ću vas dežurnom ili što ja znam kome. Uglavnom nekom ću vas prijaviti. Maknite se i pustite me na miru Ponavljam. Makni seeee.
„Dozvoli…
„Ma što dozvoli, majmune???“ – reče Barbare prekinuvši nepoznati glas.
„… da ti pomogne.“
Pi… ti materina blesava. Tebi i pomaganju. Ti stvarno nisi normalan. Vidiš da sam na rubu, a kad ga pređem, neće ti pomoći ni ovi debeli zidovi, ni zaštitno odijelo. Ništa ti neće pomoći. Zato pusti me na miru… imam dosta svojih problema.
„Dozvoli da ti pomogne“
„Sad je dosta!“ – reče Barbara i podigne ruke s poda Ništa-ništa-niš…ta i napokon POGODAK… Ništa-ništa-ništa i još jedan ništa…, POGODAK, Ništa! POGODAK-POGODAK- POGODAK! – sva u zanosu Barbara je sjajila pobjedonosno, iako nije bila sto posto sigurna u te pogotke i te promašaje, jer u prostoriji u kojoj se nalazila mrak je bio poprilično jasan. Crn da crnji ne može biti i vlažan, sluzav i sav kakav ne želi, kakvog se u stvari sad već pomalo i boji.
„Imaš li sad kakav prijedlog pametnjakoviću?“
„Imam!
„Molim…?“
„Dozvoli da ti pomogne.“
„Tko, kad i zašto bi meni trebao pomagati i tko to urla?“
„Dozvoli i vidjet ćeš. Opusti se.“
„Neka ti bude. Izvoli. Sad pomaži kad toliko navaljuješ.“ – reče Barbara u nevjerici i sklupča se u fetusni položaj.
„Svjetlo! Vidim svjetlo tamo u daljini…
„Šuti i opusti se…“
Nakon nekoliko minuta izvirala je glavica, potom ramena, trbuščić i noge. Doktor je prerezao pupkovinu i Barbara je zaplakala.
„Molim. Mooool…im. Ništa ne razumijem! Zašto me svi tako gledaju? Što vam je ljudi i tko ste vi uostalom? – Nitko ju nije razumio. Plač ne sadrži riječi kojima formiramo rečenice, ali nema veze. Stavili su je na majčina prsa i Barbara je utihnula. Uskoro se više ničega neće sjećati. Kad se probudi neće se sjećati ni prošlog života ni svog imena. Ponovno se rodila kako bi nanovo umrla i tako u nedogled, dok ne shvati smisao svog postojanja. Dok ne shvati što je to život i život nakon smrti i smrt u životu svakoga od nas. Dok ne doživi prosvjetljenje i istinu. Svoju istinu, individualnu, a ne univerzalnu kako su je učili kroz život, kroz živote koje je živjela po njihovim pravilima. Kad shvati i doživi smisao, moći će napokon otići na neko bolje mjesto, u neku drugu stvarnost, drugu dimenziju.

Nema komentara :

Objavi komentar