Kolumne

nedjelja, 18. veljače 2018.

Božica Jelušić | Olovke moje mladosti


Oduvijek volim olovke. Skupljam ih, tražim, kupujem, dobivam na poklon, premećem po ladicama, kutijama, keramičkim lončićima, nosim u torbama na duga i kratka putovanja, a svi su mi džepovi namrljani grafitnom prašinom. Nekada se govorilo da ljudi žive "na motici", "na sablji" ili "na peru", ovisno o zanatu koji ih je othranio. Dakle, pero je otišlo u zaborav, baš kao i tintarnica i bugačica (upijač) koje su uz njega išle. Tehnologija je donijela olovku, komadić drvca s grafitnom minom, i to je umijeće žvrljanja po papiru preplavilo cijeli ljudski svijet. Olovka, šiljilo i gumica postale su "sveto trojstvo" zanatske opreme svih "dijačkih" profesija na svijetu Pisanje i crtanje stvorili su fantastičnu čipku umjetnosti na svadbenom velu i mrtvačkom pokrovu različitih epoha u našoj civilizaciji.

Nekada smo imali samo jednu olovku i čuvali je brižno poput relikvije. O, koliko jada, tuljenja i zavijanja dječjega, kad se zagubila po prašnim zakucima, između paučine i gvaljica mačje dlake, gdje smo je tražili cijele večeri, da dovršimo zadaću i ujutro krenemo u školu! A mlađa bi se sestra ili brat zlokobno smiljuljili iz kuta: "Dobila budeš packe od učiteljice, hihihihi!". Nisam dobila nikada, ali strava izgubljene olovke još mi ponekad stvori košmarni san. Sumnjam da to današnja djeca mogu razumjeti.Neka su ondašnja djeca grizla olovke, ne znajući lijepo pisati ili zbog teške računske zadaće ili naprosto zbog dosade. Te obogaljene, naškrgljane sirotice, izgledale su na kraju školske godine kao da su iz rata izašle. Moje su bile lijepe, dobro zašiljene, samo su se brzo smanjivale, jer sam mnogo i uporno piskarala. Shvatila sam da mi, ne baš spretnoj u drugim stvarima, pisanje najbolje ide od ruke. Ne znam smijem li reći da zapravo "živim na olovci" od svoje desete godine?

Čitala sam kako je Thoreau, nezaposlen, bez sredstava i općenito nesnalažljiv u građanskim stvarima, živio od toga, što je ocu pomagao izrađivati olovke : umetao je mine u izbušeno tijelo olovke. To nije dugo trajalo, jer malo je kupaca bilo u ono vrijeme. Pa je (prije Waldena i šumske kućice) naš junak otišao Wordsworthu u goste, ponijevši svoje tekice i olovke i malo presvlake. Zadržao se tamo tri godine, a otišao tek kad je primijetio da su domaćini nekako "kiseli", dok bi sjedao za zajednički stol. Kasnije, sretala sam zanimljive ljude koji uporno pišu olovkom, poputprofesora Mladena M. i duhovnika Ivana G., pa smo zaključili da predstavljamo tajno bratstvo "urotnika" protiv tehnike, premda smo, prisiljeni na kompromis, to kasnije prepisivali na pisaćem stroju i nesretnoj tipkovnici računala, koja nas je lišila prisnosti intimnog dodira s papirom i grafitnom glavicom, produženom točkom uma, nabijenom strašću i energijom stvaranja.

Neću reći da mi je svejedno što svjedočim "smrti olovke", jer to bi bila laž. Napisala sam o tome nekoliko pjesama, a štoviše, i knjiga koju sam ovih dana poslala u Sloveniju, nosi naslov OLOVKA SRCOLOVKA. Dovoljno jasan i neljubiteljima metafora.Vjerujem da bi se moj život mogao tako opisati jednom parabolom: od olovke do optičkoga čitača, kojega još uvijek oklijevam nabaviti. Kažu mi da on pretvara rukopisni tekst u elektronički oblik, što mi je potpuno apstraktno. Međutim, ono što pouzdano znam, jest da želim biti kremirana s olovkom u džepu posljednje košulje. Obećanja se moraju održati, a ja u jednoj pjesmi obećah svojoj suputnici i pomoćnici: "Na lomaču ću i ja s tobom!".Mislim da sam bila potpuno jasna. Nakon ovoga, nitko se neće usuditi reći da "nije znao". Imam ja mnogo marama, šalova, rukavica, šešira i naočala, no status olovke nikada ništa u mojim zbirkama nije uspjelo ugroziti. Olovka je ljubav mojega života, davno nadrasla pojam "korisnog predmeta".

Nestat ćemo u šaci pepela i grafitne prašine, u sjećanje na sve olovke moje mladosti, najodanije prijateljice. Ostane li za nama ovo zapisano, ili se posve zaboravi, mi to, srećom, nikako nećemo znati.

18. veljače 2018.
Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar