nedjelja, 18. veljače 2018.

Sonja Smolec | Jezik plav od kupina





Nedaleko mjesta gdje smo stanovali
rasle su ljekovite trave i divlje jagode,
brala sam ih i onako mirisne u vazu stavila.
U grmlju, susjedove su kokoši zajedno s divljima,
ostavljale svoja topla, bijela i točkasta jaja
iz kojih su se, kao čarolijom, izvalili pilići.

Razmicala sam grane da uberem kupine,
ne mareći što će mi se trnje kvačiti
za odjeću i noge i ruke biti izgrebene
kao nakon borbe s čoporom mačaka,
ne mareći što će mi od slasnih plodova
usne i jezik još danima biti plavi.

Ponekad prolazili su Romi nudeći
da mi iz dlana pročitaju budućnost.
Ruke sam sakrila iza leđa i rekla ne hvala,
mada sam znala da svima govore isto,
bojeći se da će ovaj puta biti drugačije
i da će reći nešto što je bolje ne znati.

Njihova djeca sjela bi na travu,
pili sirova jaja ili ih spremala u džepove.
U sumrak su dolazili i krali kokoši,
vezati im noge i objesili naglavačke.
Znala sam da će sve još iste večeri završiti
u loncu vrele vode i kako će perje smrdjeti.

U toplini puderaste prašine ostavljala sam
otiske bosih tabana i uvijek ispočetka
provjeravala koliko prstiju imam na nogama.
Mama nije prigovarala što dolazim prljava.
Na dvorištu me čekalo staro limeno korito
puno vode ugrijano na suncu.

Voljela sam ležati u visokoj travi, šećerom
hraniti mrave i tiho, na materinjem jeziku
moje mame, brojati vrijedne male radnike.
Noću sam, na tlu, slagala kamenčiće
kao što su na nebu bile poredane zvijezde
i slušala kako u daljini prolazi vlak.

© Sonja Smolec, iz nagrađene i objavljene zbirke "Korijeni".

Korijeni su uvijek ovdje,
ostaju u tlu i kamenu, nevidljivi
i onda kada ih samo srce pamti.

Nema komentara :

Objavi komentar