Kolumne

utorak, 9. siječnja 2018.

Zdenka Čavić | Avignon

Grafika: Zdenka Čavić














Osvojila me Provansa.
U rani, prohladni, subotnji dan,
jarke, nestvarne boje stvaraju živu sliku
Van Goghovih suncokreta i lavande.
U daljini se čuju podnevna zvona.
Ošamućena mirisima ranoga ljeta,
prožeta unutrašnjom radošću,
umorna od puta, pijem kavu
pred čuvenom Papinskom palačom,
u vjekovnom provansalskom Avignonu.
Na velebnom trgu, osunčanom škrtim suncem
pogledom pratim  impresivno zdanje,
neprocjenjivo gotičko blago i obližnju katedralu. 
Neodoljivo podsjeća na Hugoov roman
„Zvonar crkve Notre-Dame“.
Ne mogu maknuti drijemež, obuzeo me,
iako puše jaki, hladni mistral.
Na proputovanju čudesnom Provansom,
u krajoliku s kojim se stopiš u trenu,
okruženom nepreglednim poljima lavande,
htjela bih nemoguće, doživjeti  Avignon
u jedno jedino popodne.
Prošetati obalom tajnovite Rhone,
vidjeti kameni srednjovjekovni most
prepolovljen od snažnih riječnih struja,
upoznati bilo višestoljetnoga grada,
drevnu raskoš njegovih zdanja,
hladnu ljepotu kamena i sna,
na kome danas počiva Avignon.
Grad uskih ulica, punih šarma,
ukusno uređenih galerija, modnih dućana,
sjenovitih stoljetnih parkova, malih ljupkih kafića,
bujnih pelargonija u punome cvatu.
Grad, u kojemu želiš ostaviti trag svojih stopa,
razgledati ga pomno danima,
a imala sam samo popodne.
Au revoir Avignon,
ja moram putovati dalje! 

Nema komentara :

Objavi komentar